Hrvatska kazališna kritika


Kazališnu je praksu, u svjetskim okvirima, već od samih njezinih početaka pratila refleksija o toj umjetničkoj djelatnosti, o čemu svjedoče, primjerice, brojna poglavlja Aristotelove Poetike posvećena teatru. Međutim, pojava kazališne kritike, koja nastaje spajanjem književne kritike dramskog teksta i ocjene kazališne predstave, vezana je uz dva čimbenika: snažniju profesionalizaciju kazališta i pojavu dnevnog i specijaliziranog tiska koji će ta zbivanja pratiti.

U Hrvatskoj se taj sretan spoj zbio 1840. godine, izvedbom prvog štokavskog dramskog teksta, Jurana i Sofije I. Kukuljevića-Sakcinskog, na zagrebačkoj pozornici, te taj događaj označava početak hrvatskog profesionalnog kazališta. U tome se trenutku, pored kazališnih kritika u njemačkim novinama, koje prate aktivnosti njemačkih glumaca od njihova dolaska u Zagreb potkraj 18. stoljeća pa i nakon njihova konačnog odlaska 1860. godine, javlja i hrvatska kazališna kritika. Idućih dvadesetak godina te je tekstove gotovo isključivo pisao D. Demeter, otac modernog hrvatskog kazališta, koji se zatekao u pomalo nezavidnoj situaciji da to kazalište ujedno i stvara i promatra s određenim kritičkim odmakom (uostalom, ta će dvostruka uloga kazališnog stvaraoca i kritičara hrvatske kazališne poslenike pratiti još i na početku sljedećeg, 20. stoljeća, bilo simultano, bilo s vremenskim odmakom: naši najveći kazališni stvaraoci toga vremena, poput Miletića i Gavelle, počet će kao kritičari). Stoga su Demetrove kritike pomalo didaktičke i dobrohotne: njihov je primarni zadatak da se moderno hrvatsko kazalište, sada tek u povojima, postavi na vlastite noge.

Šezdesete i sedamdesete godine 19. stoljeća svojim će kazališnim kritikama, koje je objavljivao u Pozoru, Vijencu, Naše gore listu, ali i u njemačkom listu Agramer Zeitung, obilježiti A. Šenoa. Njegov je kritičarski stil nešto manje didaktičan, u analizi se posvećuje svim bitnim elementima predstave, a Šenoina kazališnokritička djelatnost na neki je način i osmišljavanje kazališnog programa kojeg će, potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, kao intendant zagrebačkog HNK pokušati i provesti.

Sličan će put prijeći i jedan od Šenoinih nasljednika u intendanturi središnje nacionalne kazališne kuće, S. Miletić, ujedno i veliki reformator hrvatskog kazališta na prijelazu 19. u 20. stoljeće, koji će svoje kazališne kritike 1887. godine tiskati u knjizi Iz raznih novina. U tom se razdoblju, potkraj stoljeća, javljaju i mnogi drugi kritičari, poput F. Markovića, A. Pavića, J. Jurkovića, J. E. Tomića, J. Iblera, M. Šrepela, J. Pasarića, D. Politea i dr., za Miletićeve intendanture (1894.-1898.) M. Dežman Ivanov, B. Livadić, I. Krnic, V. Lunaček, M. Marjanović, A. Milčinović, D. Prohaska, Vanda Ibler i dr. U razdoblju moderne kazališna kritika se oblikovala kao samosvjesna književna vrsta, javljaju se mnoga nova imena, od kojih su mnogi književnici ili su vezani uz kazališnu praksu. Rijedak je književni kritičar koji ne prikazuje i kazališne predstave. Tako pišu M. Ogrizović, J. Benešić, F, Galović, Z. Vukelić i dr. Stilsku i intelektualnu živost u procjenu dramsko-književnog dijela kazališnih predstava unio je A. G. Matoš.

Od 1910. godine pomno je pratio zagrebački dramski i operni repertoar i budući redatelj B. Gavella. Jedno od najzanimljivijih razdoblja u povijesti hrvatskog kazališta razdoblje je između dvaju svjetskih ratova – vrijeme društveno-političkih promjena ali i generacijske smjene u kazališnoj kritici. Značajna je uloga u dvadesetim godinama M. Cihlara Nehajeva, potom M. Begovića, sklonog novim glumačkim i redateljskim interpretacijama, V. Lunačeka, po kojem je pojam «lunačekovštine» postao oznakom površnog pisanja; osebujan je obračun M. Krleže s prevladavajućom kritičarskom praksom (Moj obračun s njima, 1932.). U dnevnicima i časopisima objavljuju još J. Horvat, R. Maixner, I. Hergešić (budući utemeljitelj katedre teatrologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu), Lj. Maraković, K. Mesarić, a od 1935. godine kao kritičar se javlja i R. Marinković.

Netom nakon drugog svjetskog rata najistaknutiji kazališni kritičari su M. Matković i V. Magjarević, a od 1955. godine javljaju se Z. Berković, B. Hećimović, J. Puljizević, Z. Mrkonjić, D. Suvin, M. Grgičević, N. Batušić i dr. Pored dnevnog tiska, kazališna kritika javlja se i u časopisima specijaliziranim za pitanja kulture (Republika, Telegram, Oko, Vijenac, Hrvatsko slovo, Zarez), u radio i TV emisijama, a potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća, pokretanjem časopisa Prolog (koji će u drugoj polovici osamdesetih godina prerasti u Novi prolog), otvara se prostor za esejističku kazališnu kritiku i snažniji teorijski diskurs o kazalištu, kako od strane domaćih kritičara i teoretičara, tako i u pogledu prijevodnih tekstova. U drugoj polovici devedesetih tu će tradiciju nastaviti časopisi Teatar & teorija, Frakcija i Glumište, koje će u novom tisućljeću prerasti u Kazalište. Prvi od navedenih časopisa izdavački je projekt ADU te donosi teorijske i dramske tekstove te filmske scenarije uglavnom profesora i studenata Akademije, drugi nastoji što pomnije pratiti nešto avangardnija zbivanja u svjetskom pa i u hrvatskom kazalištu, uz snažnu teorijsku potporu, dok je ovaj posljednji više okrenut tzv. «mainstream» kazalištu. Što se pak tiče kritičara, naraštaju kojeg je iznjedrio Prolog pripadaju P. Selem, D. Gašparović, S. Lipovčan, T. Kurelec, B. Senker, I. Mrduljaš, P. Brečić, M. Gotovac, D. Foretić, A Kudrjavcev, B. Hrovat i dr. Mlađoj generaciji pripadaju I. Buljan, Ž. Ciglar, D. Vrgoč, G. Ostović, N. Govedić, I. Ružić i dr.

Lada Muraj