Srednji vijek


Najstariji sačuvani relikti glazbene kulture Hrvatske su sakralne provenijencije i odnose se na latinske srednjovjekovne liturgijske rukopisne kodekse s napjevima gregorijanskog korala. Ovi izvori nastaju kontinuirano od 11. stoljeća i dokazuju pripadnost glazbene prakse hrvatskih područja krugu Rimske crkve.

Na povijesnom području srednjovjekovnih hrvatskih zemalja, između rijeke Drave i Jadranskoga mora, do danas je iz razdoblja od 11. do 15. stoljeća sačuvano oko stotinjak glazbenih kodeksa i fragmenata. Oni svjedoče bogatstvo različitih utjecaja i liturgijskih tradicija koje su se susretale u ovoj regiji.

Jedini do danas poznati zapis srednjovjekovne svjetovne glazbe pronađen je u Zadru. Riječ je o dvolistu jednog kancionala s troglasnim starofrancuskim i provansalskim šansonama.

Liturgijsko-glazbeni kodeksi svojim su različitim repertoarima, tipovima pisma i notacije jasna svjedočanstva ondašnje crkvene podijeljenosti hrvatskog teritorija. U južnom dijelu, Dalmaciji, gotovo svi relevantni izvori glazbe pripadaju beneventanskom i srednjotalijanskom kulturno-glazbenom krugu.

Izvori za srednjovjekovnu glazbu sjeverne Hrvatske su glazbene knjige s napjevima gregorijanskoga korala napisane za liturgiju i obred biskupije Zagreb koju je oko 1094. godine osnovao mađarski kralj Ladislav.

Većina je dalmatinskih liturgijsko-glazbenih izvora za glazbu pisana beneventanskim pismom (kaligrafskim pismom južne Italije i Dalmacije) i notirana notacijom beneventanskoga tipa. To dokazuje snažne veze Dalmacije s južnotalijanskim benediktinskim krugom u Beneventu. Beneventansko je pjevanje u južnotalijanskim benediktinskim centrima Beneventu i Monte Cassinu nakon sredine 11. stoljeća postupno zamijenjeno gregorijanskim pjevanjem i liturgijom. Naspram tomu, dalmatinski centri Osor, Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor i dalje njeguju beneventaki koral sve do kraja 13. stoljeća. Tada je i u Dalmaciji beneventansko pjevanje u potpunosti zamijenjeno gregorijanskim koralom kao službenim liturgijskim pjevanjem. Razlog dugom trajanju beneventanskog pjevanja u Dalmaciji leži u činjenici da je ono na ovom prostoru bilo simbol težnje za crkvenom neovisnošću dalmatinskih gradova u odnosu na teritorijalne pretenzije Venecije i normandijske Italije.

Najvažniji su dalmatinski beneventanski glazbeni izvori: Zadarski (Čikin) časoslov iz 11. st., Osorski evanđelistar iz 11. stoljeća (Biblioteca Apostolica Vaticana, Borg. lat. 339), kotorski Lekcionar-Pontifikal iz 12. stoljeća (Petrograd, biblioteka Ruske akademije znanosti, F. no. 200), Missale Ragusinum (Dubrovački misal) iz kasnog 13. stoljeća (Oxford, Bodleian Library, Can. liturg. 342), dubrovački Beneventanski liturgijski priručnik legende i obreda blagdana sv. Nikole iz 11. stoljeća (Arhiv bratovštine svećenika u Dubrovniku), Trogirski evanđelistar iz 13. stoljeća (Riznica katedrale u Trogiru).

Beneventanske jednoglasne napjeve koji zu notirani u spomenutim srednjovjekovnim kodeksima karakterizira višeslojnost različitih glazbenih utjecajâ - od izravnih utjecaja grčke liturgije do glazbe rimske liturgije. Stil ovog pjevanja je arhaičan i izrazito ornamentalan.

Osim relikata beneventanske tradicije u arhivima Dalmacije postoji i nekoliko nebenventanskih glazbenih kodeksa i fragmenata koji svjedoče međusobno prožimanje utjecajâ različitih kultura i liturgija na dalmatinskim prostorima. Među njima su šibenski Liber sequentiarium iz 11. stoljeća koji je dragocjen dokaz prisutnosti južnonjemačkoga repertoara napjeva u srednjovjekovnoj Dalmaciji. U istu skupinu nebeneventanskih izvora spadaju i sljedeći izvori: fragment kodeksa iz Košljuna u kojem nalazimo notaciju sicilijansko-normandijskog tipa, te niz fragmenata pisanih srednjotalijanskim notnim pismom koji se danas čuvaju u Samostanu Male braće u Dubrovniku.

Znakovit trag višeglasnog crkvenog muziciranja nalazimo u Zadru - u Evanđelistaru sv. Marije (tzv. Većenegin evanđelistar) iz 13. stoljeća u kojem je stavak mise Sanctus uglazbljen u dvoglasnom stilu tipičnom za prve oblike europskoga višeglasja.

Specifičan fenomen srednjovjekovne hrvatske glazbe obalnoga područja (od Istre, srednje Dalmacije do okolice Dubrovnika) i njegova kopena zaleđa koji se afirmira tijekom kasnog 9. stoljeća i traje u uvjetima usmene predaje u nekim područjima sve do današnjih dana je tzv. glagoljaško pjevanje.

Glazbu srednjovjekovnoga područja sjeverne Hrvatske možemo dokumentirano pratiti od osnutka biskupije Zagreb. Ova je biskupija prvotno bila sufragan mađarske nadbiskupije Ostrogon (Esztergom), a od godine 1180. pod jurizdikcijom južnomađarske metropolije Kaloča. U tom povijesnom kontekstu prvi zagrebački biskup Duh započinje svoju liturgijsku djelatnost na temelju glazbenih kodeksa donešenih upravo s mađarskog područja. Tri su važna kodeksa temelj obreda i glazbe crkve zagrebačke tijekom 11. i 12. stoljeća. Ti su izvori danas pohranjeni u Metroplitanskoj knjižnici u Zagrebu (kodeksi MR 126, MR 165 i MR 89).

Najstariji relikt liturgije i glazbe pisan u Zagrebu i za uporabu u jednoj od zagrebačkih crkava je Missale Zagrabiense nastao 1230. godine. Ova je glazbena knjiga danas pohranjena u Franjevačkom samostanu u Güssingu, Austrija, pod signaturom 1/43. Notirana je mađarskim notnim pismom, a sadrži svečano slavlje patrona zagrebačke biskupije sv. Stjepana, te njegovih kopatrona Ladislava i Emerika.

U narednom, 14. stoljeću, za vrijeme biskupa Augustina Kažotića u biskupiji Zagreb se provodi reforma liturgije i obreda, a samim time i liturgijske glazbe. Na glazbenom je području ta reforma utjecala na utemeljenje katedralnog skriptorija, kao i na nastanak velikog broja novih misala i brevijara pisanih goticom i tek djelomično notiranih mađarskom notacijom. Najvažniji relikti glazbe katedrale u Zagrebu iz 14. i 15. stoljeća danas su pohranjeni u Metropolitanskoj knjižnici Zagreb. I dok je u kvantitativnom smislu 14. i 15. stoljeće doba procvata produkcije liturgijskih kodeksa zagrebačkog obreda, istodobno, glede tek djelomične notiranosti istih, ovo razdoblje označuje i svojevrsnu deklinaciju glazbenog zapisa zagrebačkog obreda. Potreba za notnim zapisom se smanjuje, a zagrebačke rukopisne knjige dobivaju i svoje prve, u Veneciji nastale, tiskovine: brevijar iz 1484. i misal iz 1511. Srednjovjekovni je lokalni obred crkva zagrebačka, kao rijetko koja europska biskupija zadržala gotovo punih sedam stoljeća - sve do 1788. Te je godine uredbom Regulatio divinorum in ecclesia cathedrali zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac zabranio zagrebački obred i propisao uvođenje rimskog obreda.

Hana Breko

  Litanije Lauretanske (.wma)
  Sanctus. Hosanna dulcis est cantica (.wma)
  Plač Jeremije proroka (.wma)
  Puče moj (.wma)