Osamostaljivanje ( 1965.-1975.g. )



Đavo u selu, koreografija Pia i Pino Mlakar (1966), na slici: Vesna Butorac-Blaće

Šezdesetih se godina u zagrebačkom baletu osjećaju nova, suvremena stremljenja, a dolazi i do znakovitih organizacijskih promjena. Godine 1965. Balet postaje, unutar svoje ustanove, samostalnim umjetničkim tijelom s prvom direktoricom Sonjom Kastl, koju nasljeđuje Frane Jelinčić. Mogućnosti baleta se povećavaju, a ansambl se i dalje obogaćuje novim plesačima: Maja Srbljenović-Turcu, Dinko Bogdanić, Juraj Mofčan, Norio Yoshida, Keiko Jamakave, Štefan Furijan i drugi.

Iako temeljno klasično školovan, Balet Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, uvijek je bio spreman isprobati svako moderno stremljenje iz područja plesne umjetnosti, te često surađuje sa suvremenim koreografima i pedagozima kao što su Walter Gore, Christian Uboldi, Alfredo Köllner, Vjera Marković, Leonid Lavrovski, Rostislav Zaharovski, Peter van Dyk, Waczlaw Orlikowsky, Fleming Flindt, Pavel Rotaru, Oleg Danovski, Peter Breuer, Antal Fodor, Attilio Labis i drugi.

Također se uspješno nastavlja s tradicijom prikazivanja praizvedbi djela domaćih skladatelja, među ostalima Igora Kuljerića, Stjepana Šuleka, Milka Kelemena, Alfia Kabilja, Dubravka Detonija, Natka Devčića i Borisa Ulricha.

Sedamdesetih godina, smjenom generacija plesača pojavljuju se nova imena koja postupno preuzimaju solistički repertoar, među ostalima: Irena Pasarić, Almira Osmanović, Ljiljana Gvozdenović, Spomenka Šparemblek, Gordana Reis-Cvenk, Lydia Mila, Mladen Drakulić, Marijan Babić, Joakim Pura, Marin Turcu, Ostoja Janjanin, Sorin David, Ioan Barbu i drugi. Neki od njih, nastupima na inozemnim pozornicama ili angažmanima u stranim baletnim kazalištima, nastavljaju kontinuitet međunarodne prezentacije kvaliteta hrvatskog baleta.