izložba

'Tekstilni eksperimenti', izložba Helene Drkelić i Dijane Vojak Pokić


vrijeme: 14.11.2017. - 9.12.2017.
mjesto: Zagreb, Galerija Bernardo Bernardi, Ulica grada Vukovara 68

Galerija Bernardo Bernardi Centra za kulturu Pučkog otvorenog učilišta Zagreb najavljuje otvorenje izložbe Helene Drkelić i Dijane Vojak Pokić Tekstilni eksperimenti, u utorak, 14.11.2017. u 19 sati.

TEKSTILNI EKSPERIMENTI

Pređa povezuje dvije tekstilne umjetnice koje izlažu u galeriji Bernardo Bernardi, a njihov rad predstavlja svojevrsni tekstilni eksperiment, istraživanje praktičnog i likovnog govora materijala u realnom okružju. Svaka od njih zastupa vlastiti stvaralački izričaj, a paralelno postavljeni radovi opisuju alternativne mogućnosti izražavanja tekstilom, uzimajući pritom u obzir sada već neophodnu ekološku dimenziju. Naime, hiperprodukcija tekstila stvara prezasićenost tržišta koja rezultira i stvaranjem velikih količina tekstilnog otpada. Obje dizajnerice ozbiljno pristupaju ovom problemu, svaka na svoj način.
Helena Drkelić upućena je na čovjeka u najkonkretnijem smislu i izlaže odjevne predmete, dijelove svoje diplomske kolekcije, a prilaže i tapiseriju, svojevrsni metražni uzorak koji se zatim ponavlja i u odjevnim predmetima, prilagođen potrebama kroja. Ako uzmemo tapiseriju kao osnovni obrazac iz kojeg zatim nastaje kolekcija, ekološko promišljanje vidljivo je u tehnici stvaranja tkanine. Na prvi pogled prilično jednolična i uravnotežena površina sastavljena je od malih komadića ostataka tkanine koji su aplicirani na nešto veće kvadratne tekstilne osnove spojene u cjelinu željene veličine.  Dijelom su to pastelni tonovi od roza do svijetlih tonova smeđe, komponirani prema principu gradacije tonova. Osim boje, svaki djelić tog tekstilnog kolaža nosi i svoju teksturu. Kako bi ujednačila raznolikost, dizajnerica preko spojenih komadića prelazi gustom mrežom niti koje dodatno osiguravaju kompaktnost podloge i kolaža te stvaraju vlastiti uzorak. Uzorak metraže takvog materijala u likovnom smislu djeluje kao niz skladno spojenih usitnjenih uzoraka bez izrazitih akcenata. U odjevnim predmetima materijal se lomi na spojevima i savija na pregibima dovoljno podatno kako bi zadovoljio funkciju odjevnog predmeta, ali u toj funkcionalnosti uzorak dobiva novu likovnu dimenziju. Likovnost predloška u kolažu dodatno je dinamizirana oštrim linijama patentnih zatvarača. Njihovim stavljanjem u funkciju, otvaranjem i zatvaranjem - forma se rastvara ili zatvara, uključuje međuprostor i dijelove tijela u likovnu kompoziciju kao neočekivan element, a krajnji korisnik dobiva aktivniju ulogu vlastitim odabirom otvorenosti ili zatvorenosti, spojenosti ili razdvojenosti materijala i dijelova kroja.
Ekološki osviještena dizajnerica uključuje u svoj proizvod i održivost, razmišlja o starenju materijala u estetskom i materijalnom smislu, ali i o konačnom kraju dijelova kolekcije kroz neko ponovno recikliranje i stvaranje novih tekstilnih kompozicija povezanih nitima.
Nit je doslovni osnovni gradivni element i u radovima Dijane Vojak Pokić, a kreiranje tepiha specifična je kategorija u stvaranju tekstilnih proizvoda. Tepih kao tekstilni medij vrlo je nalik slikarskom platnu. Sama proizvodnja ipak predstavlja izazov za dizajnera, zahtijeva aktivno sudjelovanje u procesu nastanka i kreativnu kontrolu do finalnog rezultata uz promjene u hodu koje osiguravaju izvorno zamišljenu estetiku. Iako je riječ o velikim površinama, likovni rukopis Dijane Vojak Pokić nerijetko je vrlo sitan, izlomljen i detaljan te traži veliku preciznost u izvedbi – simbolički rečeno  – prilično debelim kistom –  nitima vune. Ta svojevrsna kontradiktornost u ideji i sredstvima izvedbe osobito je vidljiva u tepihu STONE nastalom u sklopu suradnje Tekstilno tehnološkog fakulteta pod vodstvom mentorice Koraljke Kovač Dugandžić i konkretnog proizvodnog pogona – Regeneracije Zabok. U tom realnom sektoru nastao je vrlo originalan rezultat. Opisujući teksturu kamena vunenim nitima dizajnerica je suočena s iznenađenjima u interpretaciji vlastitog likovnog rukopisa. Na samo jednom platnu, na površini koja postaje tepihom,  nudi izrazito linearnu kompoziciju pravilnog ritma postignutog izmjenom nepravilnih linija, kontrasta tamnog i svijetlog, uz nekoliko pravilno raspoređenih akcenata izvedenih u toplijoj paleti, a likovnost je dodatno dinamizirana i promjenama teksture unutar cjeline.
Uz suvereno vladanje medijem tekstila obje dizajnerice promišljaju još jednu važnu dimenziju svakog svog djela: vrijeme. Proces starenja u današnjem je konzumerističkom društvu često negiran, proizvodi se mnogo i mnogo se baca. Helena Drkelić i Dijana Vojak Pokić u stvaranju vlastitih djela ulažu velik kreativan potencijal i fizički rad i trud, uz kvalitetne materijale koje njihovom likovnom izričaju omogućuju i veću trajnost. Ili preciznije – proces starenja donosi novu estetsku dimenziju ali i bolju ekološku sliku u svijetu u kojem stvari popravljamo i održavamo, a ne bacamo. Upravo zbog tog funkcionalnog zahtjeva viši su kriteriji i u estetskom oblikovanju. Obje dizajnerice tek čekaju rezultate testa vremena i starenja materijala, ali na izazove izvedbenih  tehnologija i likovnosti  već su sada uspješno odgovorile – u iščekivanju budućnosti, ali bez straha od nje.

Ksenija Foretić