Institucije, manifestacije, baze podataka


Žalosno stanje medijske nepismenosti svih kulturnih institucija u 1990im ilustrirati će sljedeći primjer. SCCA Zagreb i Muzej suvremene umjetnosti na svojim su mailing listama 2001. poslale vjerojatno najpoznatiji hoax - "Solidaridad con Brian" te hrvatsku verziju istog "Solidaridad con Mirko" (vidi opis hoaxa). U tom trenu obje mailing liste su jednosmjerne i ne iskorištavaju mogućnost medija za višesmjernu komunikaciju te su mjesecima poruke sadržavale otvorene headerse i vidljive adrese svih primaoca, a također sadržavale Microsoft Word 2000 dokumente prisiljavajući primatelje na kupnju istog proizvoda i njihovih updatea.

Izuzev o video umjetnosti ne postoje izrađene baze podataka o medijskoj umjetnosti. Podaci se mogu pronaći partikularno, u institucijama koje su se bavile određenim temama koje ćemo ovdje navesti. Podaci su često nesređeni, a dosad su sve baze podataka u analognim arhivarskim formatima. Zasada je samo jedna on-line, i to nepotpuna: dio kolekcije rane računalne umjetnosti iz zbirke MSU, no samo one predstavljene na izložbi I am Still Alive 2000.).

U medijskoj umjetnosti razvijena kultura networka i postojanje struktura koje takve djelatnosti prepoznaju i podstiču pokazala se plodonosnijom od djelovanja kroz velike, centralizirane institucije. Povijest institucija će nam pokazati začudnu prisutnost i aktualnost tendencija medijskih umjetnosti u njihovim redefinirajućim oblicima tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća te stagnaciju i skoro potpuno isključenje iz svjetske scene tijekom devedesetih. Tek od 2000. medijska umjetnička produkcija i društvena okolina nužna za njenu pojavnost uspostavile su nove, pozitivne parametre, te su donekle prepoznate od kulturnih institucija koje dodjeljuju sredstva za ostvarivanje programa.

Primjerni model networka iz šezdesetih su Nove Tendencije, započete 1961. u vidu izložbi svakih nekoliko godina. Pokret koji je djelovao kao "umbrella network" objedinujući mnoge umjetničke gurpe, teoretičare i individualne umjetnike. Ovaj network je začudno suvremen s obzirom na globalnu rasprostranjenost (naročito uzevši u obzir doba hladnog rata) i decentraliziranu organizaciju te uspostavu produktivne suradnje naprednih političkih i umjetničkih ideja s domaćim kulturnim institucijama. Od umjetničkih grupa zastupljeni su umjetnici oba bloka hladnoga rata među kojima i brojne grupe: GRAV Groupe de Recherche d"Art Visuel (Francuska), Equipo 57 (Španjolska), Gruppo N, Gruppo T, MID, Gruppo 63, Operativo R, Azimuth (Italija), Zero (Germany), Anonima (SAD), Dvizenije (SSSR) .Ova međunarodna manifestacija dovodila je u Zagreb najznačajnije teoretičare neokonstruktivističke i kinetičke umjetnosti te teorije informacija (Giulio Carlo Argan, Umbro Apollonio, Laszlo Beke, Palma Bucarelli, Umberto Ecco, Herbert W. Franke, Udo Kultermann, Enzo Mari, Manfredo Massironi, Abraham A. Moles, Frieder Nake, Frank Popper), a većina umjetnika - sudionika objavljivala je i svoje teoretske tekstove (Karl Gerstner, Julio Le Parc, Heinz Mack, Alberto Biasi, Almir Mavignier, François Morellett, Otto Pienne, Günther Uecker, Yvaral). (više o Tendencijama pod vidi pod kratkim pregledom)

Galerije grada Zagreba (danas MSU) 1973. otvaraju CEFT - Centar za fotografiju i film, rani oblik medijskog odjela u muzejsko-galerijskoj strukturi. 1973. u galeriji Nova u Zagrebu održava se izložba Kompjuterski film. Muzičko biennale Zagreb od 1968. do danas kontinuirano predstavlja eksperimentalnu i elektronsku glazbu, često u multimedijalnim izvedbama i zvučnim instalacijama.

Dokumentarni film Nek se čuje i naš glas (15 min, 1970.) u režiji Krste Papića bavi se piratskim radio stanicama koje su krajem 1960ih pojavljivale u ruralnim sredinama. Unatoč zabranama ljudi su nastavljali proizvoditi vlastiti program i komunicirati.

U 1970im intencija k analizi fenomena kulture, društva, političkih i ekonomskih uvjeta života inaugurirala je nove medije kao oblike izražavanja i istraživanja - fotografiju, video, performance, akciju, prostorne intervencije, instalacije, ambijent i sl. Galerija grada Zagreba (danas MSU) i Galerija SC u Zagrebu izlažu umjetnost nove umjetničke prakse. 1979. u sklopu HDLU-a osnovana je sekcija Proširenih medija (sekcije nove umjetnoičke prakse, sekcija novih medija), iz čega je 1981. pokrenut Prostor PM (kasnije Galerija PM). 1976. osnovan je Centar za multimedijska istraživanja SC. Danas je ista institucija pod vodstvom Ivana Paića zadržala tjedni ritam i besplatan ulaz, no težište je na single screen filmskom i video programu.

Tijekom ratnih i tranzicijskih devedesetih izuzev nastavljene tradicije video umjetnosti hrvatska umjetnička produkcija našla se u stagnaciji. Obzirom na desničarsku (retrogadnu i tradiciji usmjerenu) službenu kulturnu politku rijetke su i prezentacije inozemne medijske umjetnosti, a rijetki uratci hrvatske medijske umjetnosti plod su entuzijazma pojedinaca bez podrške institucija, te se uglavnom ostvaruju u inozemstvu. Jedini kontinuirani izlagači medijske umjetnosti su Media in Motion (Heiko Daxl i Ingeborg Fülepp) koji od 1991. organiziraju Mediascape - godišnju izložbu i simpozij o medijskoj umjetnosti. Mediascape do 1999. ugošćuje 137 umjetnika i teoretičara medijske umjetnosti. Mediascape predstavlja CD Rom projekte, internet projekte, video umjetnost, zvučne i video/kompjuterske instalacije, kompjuterske grafike i muzičke notacije. 

Medijska umjetnost se partikularno prezentira u sklopu filmskih i kazališnih festivala. Na festivalu novog kazališta Eurokaz (od 1987. do danas) gostovali su među ostalim i Stelarc, Survivle Reaserch Laboratorys i Orlan. Od 1998. Međunarodni festival novog filma Split predstavlja u popratnom programu video i nove medije. Godišnji festival Dani hrvatskog filma, Zagreb, 2000. uvode kategoriju eksperimentalni film i video. Foto savez Hrvatske te kustosi Vladimir Gudac i Tihomir Milovac kontinuirano organiziraju značajne međunarodne i domaće izložbe nove (i digitalne) fotografije. 

Projekt `Katedrala: restauracija informacije` (1998., desetogodišnjica projekta Katedrala) nizom medijskih akcija (televizijski nastup, reprintevi najava, okrugli stol sa radijskim i internet prijenosom) otvara pitanje restauracije elektronskih umjetničkih radova i pokušava reanimirati i povezati stare networke medijske umjetnosti u Hrvatskoj.

1999. u Zagrebu je osnovan MI2 Multimedijalni Institut kao spin-off projekt Otvorenog društva Hrvatska. Ovaj je network je po preseljenju u novi prostor net.kulturni centar Mama 2000. okupio kritičnu masu zainteresiranih koja je počela ostvarivati kontinuirani niz programa vezanih za medijsku umjetnost. Multimedijalni institut organizira godišnje izložbe. 2000. I am Still Alive predstavlja radove pionirske kompjuterske umjetnosti iz šezdesetih i novi net.art, a dodijeljene su i nagrade natječaja raspisanog 1999. u tri kategorije: net.art, inicijativa.ideja.akcija i nove.tehnologije. U kategoriji net.art također su bili pozvani i mail art, news art, icq art, third voice art, tcp/ip art, dns art, fax art , no prva nagrada za net.art nije dodijeljena. Slijede izložba umjetničkog softwera Re:com (2001.) i Critical upgrade - Tjedan medijske kulture koji sadrži i konferenciju i izložbu generatrivne umjetnosti (2002.). Mi2 kontinuirano razvija domaći i međunarodni network, pa tako i organizira ASU 2 (Art Server Unlimited) sastanak ostvaren u suradnji s Labinary (Labin) i Ljudilom (Ljubljana) u Labinu 2001. Net.kulturni centar Mama (u sastavu Mi2) ostvaruje mnoštvo redovnih programa i prezentacija medijskih aktivista, umjetnika i teoretičara (Becoming digital, last tuesday, past:forward). Mama home page se updatira dnevno. Aktivistička i alternativna civilna scena okupljena je u Zagrebu u Autonomnoj tvornici kulture - ATTACK.

Nekoliko su se vaninstitucionalnih samoorganiziranih umjetničkih grupa i udruga bavilo raznim vidovima medijske umjetnosti. 1978 - 1980. u Zagrebu je na inicijativu Dalibora Martinisa i Sanje Iveković djelovala Radna zajednica umjetnika Podroom. Dvadesetak umjetnika nove umjetničke prakse održalo je 35 izložbi te razna predavanja i događanja i objavilo časopis Prvi broj. Vladimir Petek 1971. osniva umjetničku udrugu FAVIT (film - audiovizuana istraživanja - televizija) i s nizom suradnika ostvaruje niz multimedijalnih radova, uglavnom multivizije (multimonitorskih video), filmskih i slajd projekcija. Od 1982. Dejan Kršić okuplja niz umjetnika raznih discipina (Jani Štravs, Gordana Brzović) u projektu NEP Nova Evropa. 1988. u projektu Katedrala se okupljaju kazališni režiser Boris Bakal, kompozitor Stanko Juzbašić, programer Goran Premec i medijski umjetnici Darko Fritz i Ivan Marušić Klif i ostvaruju kompleksan rad kompjuterski generirane interaktivne okoline. Umjetničke inicijative kao vodeći pogon suvremene umjetnosti devedesetih gotovo da su izostale u Hrvatskoj. Spomenimo uspjele modele (sada institucionaliziranih) Art radionicu Lazareti (Dubrovnik) i 21. Proljeće (Split). Među brojnim programima Art radionica Lazareti organizira i složene međunarodne projekte suvremene umjetnosti (Otok 1 i 2 - site-specific instalacije, CLUB.NL - nizozemska umjetnost i umjetničke inicijative) i godišnji festival scenskih umjetnosti Karantena (od 1997.) koji često predstavljaju i medijsku umjetnost u kontekstu suvremene umjetnosti. Tihomir Milovac je ukazao na fenomen "organizacije kao kreativnog čina" umjetničkih inicijativa na Salonu Mladih 1998 predstavivši pet organizacija. Dva vaninstitucionalna programa video umjetnosti organizirana su od strane samih umjetnika; Young Croatian Electronic Films (1991. , Amsterdam) i Refference to Difference (1994., Zagreb). Udrugu za vizualnu Kulturu Što, kako i za koga (Zagreb) osnovale su kustosice Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović kroz organizaciju izložbe Što kako i za koga (2000.). Tijekom 2001 i 2002. uz Arkzin, Multimedijalni centar Mi2 i Tehnički muzej organiziraju međunarodni projekt Broadcasting (posvećen Nikoli Tesli) kroz niz događanja u formi izlozbe, performancea, predavanja i radijskih emisija. Dijelom su zastupljeni i radovi medijske umjetnosti iz perspektive trenutnih fenomena suvremene umjetnosti. Projekt uključuje i niz video streaming performancea domaćih autora (Lala Rašćić i Ana Hušman, Ivan Marušić Klif, Marijan Crtalić).