iza scene

Društveno angažirana umjetnost: eksploatacija ili katalizator promjene u zajednici



O društvenom angažmanu, politizaciji, eksploataciji, integritetu i ulici, govore Andreja Kulunčić, Davor Konjikušić i Slaven Tolj.

Eksploatira li angažirana umjetnost pripadnike marginaliziranih skupina koje uključuje u svoja djela, pod krinkom ideje kako umjetnost može mijenjati društvo i utjecati na kontekst u kojem obespravljeni egzistiraju, ili samo omogućuje da se njihov glas snažnije, odnosno uopće, čuje. Na ovo pitanje iz vlastitog iskustva rada na društveno angažiranim umjetničkim projektima odgovore daju Andreja Kulunčić, Slaven Tolj i Davor Konjikušić.

Nama: 1908 zaposlenika,15 robnih kuća. Poster u Zagrebu

„Umjetnost može postaviti prava pitanja, tražiti drugačije odgovore, otvoriti čak i nove krugove, tj. modele rješavanja, ali ne u smislu jednog rada. Mislim da svi skupa pomažemo jednom otvorenijem i kritičnijem promišljanju, pod uvjetom da smo u tome pažljivi i etični u odnosu prema skupini o kojoj je u radu riječ. Puno je loših angažiranih radova, kao uostalom i u svim drugim vidovima umjetnosti, što onda još dodatno opterećuje već i ovako od društva marginaliziranu skupinu“,  stav je to jedne od najprisutnijih  društveno angažiranih hrvatskih umjetnica  koja je na međunarodnom nivou prepoznatljivost ostvarila upravo kroz projekte koji se tematski vežu uz problematike različitih marginaliziranih i obespravljenih skupina.  „Distributivna pravda“, „O stanju nacije“, „Zatvorena zbilja – embrio“, „Nama: 1908 zaposlenika, 15 robnih kuća“, „Maloljetnička trudnoća“, „Samo za Austrijance“, „Šetnja gradom“, „Bosanci van!“, „1 FRANAK = 1 GLAS“ samo su neki od naziva umjetničkih projekata Andreje Kulunčić. Fokus njenog interesa uvijek je definiran kontekstom društava u kojem projekt nastaje pa je kroz godine na površinu izašao širok dijapazon različitih, više ili manje, ugroženih i ugrožavajućih te onih potpuno marginaliziranih skupina. Počevši od žena,  nezaposlenih, imigranata, Roma, homoseksualca, stanara Mamutice, preko Kineza, Bosanaca, maloljetnih trudnica do turista uvijek svojim subjektima  jednako provokativno propituje kako hrvatsko tako i švicarsko, slovensko, austrijsko pa ako treba i meksičko društvo.
 
 „Kada sam, primjerice, radila  na projektu “O stanju nacije” 2008.godine u Galeriji Miroslav Kraljević, pozvala sam Kineskinju Inge Liu na radionicu naslovljenu “Mediji i ‘drugi’” i studenti su se osjetili nelagodno jer kako da pričamo o “njima”, a oni su tu. Mislim da je to važan moment, vidjeti ljude o kojima govorimo kao subjekte, kao aktivne sudionike. Moji su projekti često o tom rušenju odnosa objekt–subjekt, pokušavam osvijestiti da se radi o stvarnim ljudima, da se priča o stvarnim životima, o stvarnim sudbinama. Mi koji radimo na tome imamo izbor, možemo se time baviti ili ne, ali osobe o kojima se tu radi često nemaju izbora i to treba poštivati“- naglašava Kulunčić koja se u svojim projektima „Index. žene“  i „Nama: 1908 zaposlenika,15 robnih kuća“ koristi metodologijom i jezikom reklamnog oglašavanja, modne fotografije i industrije zabave. Ali dojam koji proizlazi iz direktnog pogleda žena na fotografijama suprotno se iščitava u kombinaciji s tekstom. Namin slogan vizualno funkcionira kao reklamni, brojka od 1908 zaposlenika i 15 robnih kuća mogla bi biti potvrda impresivne priče o uspjehu. No u kontekstu  2000. godine kada se projekt odvijao zna se da su te brojke otužna bilanca propalog poslovanja i da 1908 zaposlenika znači isto toliko obitelji,  odnosno sudbina koje su neizvjesne.

Index. žene. Poster u Beogradu, Foto: S. Reljić

Interaktivnom izložbom „Index. žene“ pokreće proces osvještavanja pozicije žene u svom privatnom i poslovnom okruženju. Plakatima smještenim na frekventnim javnim mjestima žene su pozvane da nazovu i ostave poruku osjećaju li se zadovoljne, diskriminirane, zlostavljanje. Rezultati telefonskih poziva prikazivali su se na displeju na vidljivom javnom mjestu, a za vrijeme projekta u galeriji su organizirane diskusije koje temu razmatraju s teorijskog aspekta. Koristeći billboarde Andreja koristi retoriku medijskih kampanja i modne reklame, a diskurs nagovaranja ispunjava novim sadržajem koji ovdje ženu ne tretira kao objekt koji se treba uklopiti u određenu komercijalnu ponudu, već joj se nudi mogućnost aktiviranja u smislu osvještavanja svoje pozicije.

Pogled iz objektiva kao moć i ekploatacija

Ulične plakate kao sredstvo komunikacije, ovog puta izbjegličke problematike odabrao je i Davor Konjikušić. U ovom  diplomskom radu neki su sam izbor teme vidjeli problematičnim, baš kao i medij - „zlokobni“ plakat, pa su čak i prozvali autora zbog potencijalnog iskorištavanja emigranata u svrhu vlastite promocije.

Foto: Davor Konjikušić

Izlaganjem fotografiranih lica tražitelja azila u javnom prostoru, kao mjestu na kojem su najjasnije uočljivi društveni antagonizmi i odnosi moći, fotograf Davor Konjikušić je projektom „Sveti ljudi“ pokušao imigrante učiniti vidljivima, barem simbolički, te otvoriti pitanja njihovog statusa, položaja i uopće imigrantskih politika EU. Važan dio rada čini dokumentiranje propadanja fotografija u javnom prostoru, gdje su portreti prepušteni različitim intervencijama koje prvenstveno pokazuju odnos građana prema Drugima.  
Konjikušić azilante smatra najranjivijom skupinom obespravljenih ljudi jer nemaju nikakvu zaštitu, građanska prava, materijalnu sigurnost i kao takvi se teško mogu obraniti od eksploatacije. "Ne postoji političkiji život od života izbjeglica. Zato mislim da je ovaj rad pokazao s koje pozicije određene kritike dolaze, bilo da je to gradska vlast ili neka druga pozicija moći. Ako iza moga rada stoje ljudi koji jesu izbjeglice i koji se rijetko viđaju na otvorenjima izložbi onda je to za mene dovoljan odgovor na pitanje je li jedna niskobudžetna samofinancirana diplomska izložba nekoga eksploatirala ili ne", dodaje fotograf, uz napomenu da je ovu temu odabrao upravo zato da bi se bavio različitim aspektima društva.  S druge strane, svjestan činjenice da svatko tko radi s tražiteljima azila nastupa iz moćnije pozicije, odnos moći bira dodatno naglašavati kroz medij, odnosno fotografiju.

„Naravno da možemo postaviti pitanje da li svaki fotograf eksploatira objekte koje fotografira. No moj se rad vrtio i oko pitanja kako preokrenuti odnose moći kroz fotografiju, odnosno kako kroz produkciju samoga rada promijeniti ustaljene odnose «mi – oni», «subjekt – objekt» te kako izaći iz uloge spektatora i kasnije iz pozicije reprezentacije. Istovremeno činjenica je da umjetnici, ta ogromna vojska ljudi koja se obrazuje, radi, proizvodi, sama sebe eksploatira na različite načine“, objašnjava Konjikušić naglašavajući da je emigrantima koje je fotografirao za svoj projekt pokušao omogućiti potpunu kontrolu nad cjelokupnim procesom.
 
Izložba Sveti ljudi, Foto: urbanka.hr

„Projekt sam propitivao i čitavo vrijeme predstavljao zainteresiranima, odnosno onima koji su vremenom postali njegov dio. To je često bilo vrlo teško jer mnogi od njih su otišli iz država u kojima su prvobitno boravili. Za mene je to bilo od velikog značaja jer su na taj način dolazile prave kritike i pitanja“, tvrdi Konjikušić te dodaje da razlog odabira teme rada leži i u njegovoj vjeri u emancipatorsku ulogu umjetnosti koju je i sam na određeni način pokušao propitivati ovim radom, a činjenicu da je ova tema kroz projekt dobila određenu pažnju medija i publike,  smatra na određeni način pokazateljem da je to i točno.
 
Projekt je pratila i javna diskusija koja se bavila pitanjem eksploatacije marginaliziranih skupina u angažiranoj umjetnosti. „Zaključci razgovora su bili dosta različiti - od toga da treba biti pažljiv u radu s marginaliziranim skupinama, da ponekad postoji eksploatacija, sve do toga da dobro razmislimo o kakvoj eksploataciji zapravo govorimo - kad smo svi mi snimani, kontrolirani i eksploatirani u svakodnevnom životu. Međutim, glavno pitanje je zapravo tu upućeno onome što nazivamo angažiranom umjetnošću“, objašnjava naglašavajući da mu je od mišljenja umjetničkih kritičara puno interesantnije ono aktivista, budući da tek različite kontradikcije i neprestana postavljanja pitanja omogućuju razvoj umjetničkih praksi. „Umjetnici imaju puno manje moći nego institucije, kustosi i galerije. S druge strane naravno, umjetnost eksploatira, kao i bilo koja druga vrsta društvene djelatnosti, ali mislim da se o tome može govoriti analizirajući produkcijske odnose. Vjerujem u umjetnost i u to da kroz djelovanje u ovom polju stvaram i neki drugačiji svijet“, tvrdi Konjikušić i podsjeća  da su eksploatirani svi umjetnici koji rade besplatno ili svoje  radove ustupaju galerijama bez naknade, kao i mladi povjesničari umjetnosti koji godinama volontiraju ili rade za 1.600 kuna.

Penzioneri kao kustosi moderne i suvremene umjetnosti

Kao jednu od skupina koju želi uključiti u svoj rad riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti odabrao je penzionere. U sklopu projekta „Penzići-kustosi“ započeli su suradnju  s umirovljenicima iz pet klubova starijih osoba, a oni su osmislili izložbu „Žena u zbirkama Muzeja“koja je bila postavljena u sklopu festivala "Ekstravagantna tijela".

„Društvo smo koje za potrebe građana treće dobi i marginaliziranih općenito osigurava samo rezervate u kojima mogu ispunit svoje vrijeme, no tamo se uglavnom bave ne baš zahtjevnim aktivnostima i zadovoljavaju minimalne potrebe za društvenim životom. Čini mi sa da je problem što je općenito zajednica minimalno uključena u kreiranja javnih kulturnih sadržaja. S druge strane ankete pokazuju da su ljudi zadovoljni s kulturnim sadržajima koji se nude, no rijetko sudjeluju u njemu, čak i samo na razini konzumacije, to je poprilično čudno“ , objašnjava Slaven Tolj, ravnatelj riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, koji je osim s penzionerima od početka svog mandata započeo dijalog i s udrugama slijepih i mladih  te predstavnicima različitim manjina, kao i s beskućnicima.

Izložba Penzići-kustosi. Foto: penzici.rijeka.hr

„Ono što je evidentno je da se svi moramo naučiti suradnji. Samo su rijetki programi tako kreirani da dolazi do istinskog dijaloga, uglavnom sve završava na ustupanju prostora za aktivnosti tih skupina. Mi kao muzej pokušavamo ohrabrit ljude da istinski sudjeluju, no i tu postoji otpor sa svih strana jer se i zaposlenici institucija jednako teško, kao i pripadnici marginaliziranih skupina, odlučuju na takve suradnje. Istinska suradnja iziskuje od svih aktera dodatan napor. Kada smo radili projekt „Penzići-kustosi“ pet smo mjeseci svakodnevno komunicirali s penzionerima i naravno da je to bio dodatan napor svima koji rade na projektu. S jedne strane je bio problem unutar muzeja iskomunicirati „bogohulnu“ ideju da skupina penzionera odlučuje o sadržaju izložbe. S druge strane penzioneri  su ozbiljno pristupili tom zadatku. Bilo je tu ljudi raznih zanimanja i njih jedanaest je zajedno s kustosicama upoznalo fundus te odredile temu. No naravno to je bio tek početak, na primjer neki su imali problem što će se njihov postav u sklopu izložbe Ekstravagantne godine nalaziti  pored rada Toma Gotovca, gdje pozira kao djevojka na duplerici. Zbog toga smo organizirali posebno predavanje o Gotovcu i njegovom stvaralaštvu, a nakon čega su ipak pristali na to da se njihova izložba postavi pored. Dakle, jednako kao što mi tražimo uvažavanje i oni su tražili da se poštuje njihov svjetonazor i ideja“ , kaže Tolj te dodaje da  se ovakvi projekti često svode na eksploataciju skupina s kojima se surađuje jer se ljude uzima kao interesantan materijal za potrebe projekta, no na površnoj razini bez stvarne komunikacije, te da je upravo kontinuitet projekata ono što bi moglo osigurati povjerenje.
 
„Situacija je takva da EU fondovi postaju glavni izvor financiranja i zbog njihovih natječaja smo primorani često brzopleto ulaziti u partnerstva i formirati programe formalne prirode, tako da se tu često postavlja pitanje integriteta. Jedna od posljedica je  također i to da dio kvalitetnih umjetnika nije u stanju niti želi funkcionirati na taj način zbog čega ispadaju iz cijele priče“, objašnjava Tolj koji zajedno sa svojim suradnicima u posljednje vrijeme dosta surađuje s beskućnicima te naglašava da kvalitetu tog dijaloga uvelike određuje i to što se komunikacija odvija u javnom uličnom prostoru, a ne u muzeju. Naime, građani sve češće muzeje, kao i njihove postave, ne doživljavaju kao nešto što su sami platili i što postoji da bi im koristilo. Stoga Tolj smatra da je upravo ulica, a ne institucija prostor istinske ravnopravnosti i dobra baza za početak svake buduće suradnje, a s time bi se složili Kulunčić i Konjikušić koji također svoje radove rado pozicioniraju na cestu koja je postala preduvjet uključujuće angažirane umjetnosti.

Vedrana Sunko
 

 
Preuzmite postojeći katalog u CSV formatu.   PREUZMI


   Ispiši stranicu

 



http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu