iza scene

Kako su žene pokorile jazz



Jazz scena u Hrvatskoj buja iako prepoznavanje doživljava uglavnom na međunarodnom planu. S tri jazz heroine - Valerijom Nikolovskom, Franciskom Fis i Ines Tričković, razgovarao je Karlo Nikolić.
 
Jazz glazbu danas se smatra vrhunskim dosegom u glazbenoj tradiciji uopće no cijela je priča krenula skromno i bazično u čemu je, jasno, američko robovlasništvo igralo ključnu ulogu. Korijeni jazza (a i bluesa) vezani su uz rane napjeve na plantažama, a svojim razvojem jazz se preselio u zadimljene barove po predgrađima. Baš kao i desetljećima kasnije rock glazba, u burnim je dvadesetima proglašavan sotonskom muzikom, 'koja to uopće nije'. Danas ga se podučava na sveučilištima i jazz glazbenici nisu više samouki ovisnici o raznovrsnim opijatima već često dolaze iz dobrih, imućnih obitelji, a glazbeno znanje stiču institucionalno.
 
U nas ova ponajprije improvizatorska glazba postoji u organiziranom obliku preko šezdeset godina, a jednim se od začetnika smatra nezaobilazni, nedavno preminuli Boško Petrović. Dojam je ipak, da se radi o glazbi koja je pomalo na glazbenim marginama. S jedne strane kao da privlači intelektualne snobove, a s druge zadrte ljubitelje i znalce. Instrumentalni jazz smatra se teško 'prohodnijim' oblikom te glazbe, no vokalna varijanta čini se bližom prosječnom uhu.


Valerija Nikolovska
 
U posljednje vrijeme pojavila se nekolicina dobrih ženskih vokala na hrvatskoj jazz sceni. Poprilično samozatajno one utiru svoj put do publike nastupajući (baš kao oni stari jazzeri) po zadimljenim (kako koji) klubovima ali i jazz festivalima kojih je sve više. Neke od njih probile su se i na svjetsku scenu. Za našu se  prvu sugovornicu može reći da ima dosta toga iza sebe. Nekoć je punila velike dvorane hitovima s grupama Mayales i Songkillers, a danas puni prostore klubova i pozornica jazz festivala atmosferičnim autorskim jazzy skladbama. Valerija Nikolovska počela je glazbenu karijeru trubadurski, sama s gitarom. “Dolaskom u Zagreb na studij krajem osamdesetih godina postepeno sam počela biti sve više eksponirana. Isprva sam se pratila na gitari, pjevajući američki folk. Tako sam srela i momke iz grupa Delta, Marija Šenicu i Darka Frančića koji su me pozvali da radimo zajedno, što sam sa zadovoljstvom prihvatila. Radili smo isključivo blues delte Mississipija, ragtime, fingerpicking svirački stil i dosta smo u to vrijeme koncertirali. Nažalost,  spontano smo prestali jer je svatko otišao svojim putem“ , kaže Valerija o svojim počecima. Rado se sjeća i brojnih klupskih nastupa. Bilo je više, kaže, i klubova i publike. Kako i zašto su se stvari promijenile? O mogućim uzrocima, Valerija kaže: “Mislim da je rat mnogo toga promijenio, uključivši sastav stanovništva i prioritete. Zagreb iz tog razdoblja pamtim kao jedan ugodan gradić gdje ćete svaki puta kad izađete na neko mjesto, a njih je bilo dosta, naći istomišljenike. Zagreb je bio mnogo intimniji, a čini mi se da je potreba za glazbom i kulturom uopće bila puno veća. Ljudi su bili koncentriraniji, fokusiraniji. Kad bi došli na koncert mogli su ga mirno odslušati u cijelosti, a danas vidim da nemaju strpljenja. Mislim da smo toliko bombardirani informacijama da mlad čovjek više ne uči fokusirano slušati glazbu.“ Nakon razlaza grupe Delta Valerija se nastavila baviti blues glazbom u grupi Blues Power Band nakon čega je počela surađivati s Petrom Beluhanom i grupom Mayales ali i s grupom Songkillers: “To je bio neki žanrovski preokret makar ne u punom smislu jer ja sam i danas blues pjevačica što ću vjerojatno uvijek i biti. Suradnjom s Mayalesima i Songkillersima zapravo je počela moja diskografska karijera. S grupom Mayales smo puno  putovali, divno smo se družili i dosta smo radili. Nastao je prvi album i nakon toga je uslijedilo dosta koncertnih turneja. Bilo je to izuzetno kreativno no u isto vrijeme i teško jer radilo se o bandu s mnogo ljudi koji su se povremeno mijenjali pa je uvijek trebalo ponovno uvježbavati repertoar. To razdoblje u svakom slučaju pamtim kao prekretnicu u mom poimanju glazbe. Čini mi se da su mi se tu proširili vidici i počela sam slušati i druge vrste glazbe te se više okrenula prema, uvjetno rečeno, acid jazzu, a i funk je ušao u moj izričaj.“

Franciska Fis, Foto: Sanja Šantak
 
Druga jazz dama s kojom smo razgovarali zove se Franciska Fis. Kod nje je stvar išla obrnuto. Počela je s, na neki način, komercijalnijom glazbom da bi se nakon toga okrenula jazzu. O svom glazbenom razvoju kaže: “Počela sam ustvari kao rokerica s probama u atomskom skloništu u Novom Zagrebu, a onda sam od osamnaeste godine počela profesionalnije pjevati, a s dvadeset sam postala prateći vokal grupe Boa. Nakon Boe sam radila uglavnom kao studijska glazbenica, a nakon toga, oko 2000-te godine, aktivno sam i intenzivno krenula raditi jazz“.

Sve tri pjevačice s kojima smo razgovarali  surađuju s akademski obrazovanim glazbenicima no same su sljednice korjenske jazz priče o samoukim genijalcima. Ni naša treća sugovornica nema formalno glazbeno obrazovanje. Ines Tričković mlada je jazzerica iz Dubrovnika koja je daleko dogurala te danas surađuje s eminentnim svjetskim imenima, a u Hrvatskoj više ni ne živi. Osobna ju je emocionalna priča odvela u Kinu. U domovini je šire prepoznavanje doživjela s albumom obrada pjesama Zdenka Runjića u jazz maniri. Do ideje je došlo tokom njene prve turneje u Kini: „Dobila sam poziv od organizatora jazz festivala u Hong Kongu, Makau i Kini da sljedeće godine dođem s hrvatskim jazz projektom. Razmišljala sam što bi to moglo biti i pao mi je na pamet Runjić. Rekla sam aranžeru Luki Žužiću  da želim napraviti beskompromisan album, svjež, moderan, s dugim solima, s vokalom u unisima s puhačima, album koji može držati korak s mladom svjetskom jazz scenom. Prvih mjesec dana smo radili na razvoju ideje, odabiru pjesama i pomalo sam počela okupljati bend, a zatim su uslijedile probe i pripreme za turneju po Kini. Nakon turneje smo snimili album i to je ukratko to. ”

Ines Tričković Sextet - Runjić in Blue, Izvor: mixer.hr
 
Valerijin autorski album objavljen je 2004. i zove se Open. Danas taj repertoar izvodi sa svojim Triom LiVaDa. ” Bend čine Viktor Lipić, moj životni suputnik, većinski autor glazbe koju izvodi LiVaDa,  bubnjar Damir Šomen, i ja. Postava je malena i upravo je to za nas troje bilo izazovno. Naime, mi se poznajemo već godinama i naprosto je spontano došlo do situacije kad smo se sastali da malo za sebe sviramo. Tada smo shvatili da trebamo raditi dalje. Tako je 2008. godine nastao ovaj projekt. Postava je zanimljiva jer nema bas gitare. Bas svira Viktor na Hammondu odnosno električnim orguljama C1. Bio nam je izazov da naš zvuk bude potpun, da ne postoji dojam manjka instrumenata, a najviše smo interesa našli oko ritmičkih figura. Zanimalo nas je kako prilagoditi jazz standard nekim neparnim ritmovima i to je nekako ostao naš zajednički fokus, no većinu repertoara čine autorske skladbe koje su uglavnom s albuma Open i koje su sad dobile takvo ruho kakvo smo Viktor i ja zamišljali kad smo napravili pjesme“ , kaže Valerija o svom trenutačnom projektu.
 
Franciska Fis je, kad se počela baviti jazzom, znala biti nesigurna u društvu s akademski obrazovanim glazbenicima, no danas, nakon gotovo petnaest godina bavljenja tim zahtjevnim žanrom, djeluje i jest samouvjerenija. Surađujući sa jazz 'mačcima' dobro je ispekla zanat. O svojim suradnjama, Franciska kaže: “Dugo sam radila s Ivanom Kapecom, mislim oko deset godina. On je radio i neke svoje samostalne projekte no mnogo smo radili zajedno, nastupajući na jazz festivalima ali i snimajući. Danas manje radim s njim jer on mnogo radi na svojim instrumentalnim projektima u čemu mu želim svu sreću. Sad su tu dvije glazbene postave. Jednu čine: gitarist Davor Doležal, basist Toni Novak i bubnjar Miha Vlah, a u drugoj postavi su: Joe Kaplowitz i Borko Rupena. Kaplowitz je inače Amerikanac i drukčije čuje glazbu koju ja izvodim što mi je zanimljivo. To me je ponukalo da više pjevam na način koji sam malo zapostavila, a to je stil bliži soulu. Tako da se moj izričaj mijenja. S Kapecom sam dosta radila swing, rani jazz, a sada sam više okrenuta budućnosti.“
 
Tim Kapec i Fis radio je i na jednom vrlo zanimljivom projektu za koji se, u široj javnosti, slabo zna. Naime 2011. u izdanju Hrvatskog društva pisaca objavljen je album uglazbljenih hrvatskih pjesnika na kojem su radili (da spomenemo barem neke): Gori Ussi Winnetou, Arsen Dedić, Darko Rundek, Ivana Starčević, Kries, Josipa Lisac... Franciska je na tom albumu pjevala pjesmu kultnog Josipa Severa Muzika vida.
 
Ines Tričković danas iza sebe ima brojne suradnje s domaćim i inozemnim glazbenicima, a ostvarila je i mnoge međunarodne uspjehe: ”Nastupala sam u Hong Kongu na International jazz festivalu, Besihan international & world music festivalu  u Kini, Macau literary festivalu, Zhuhaiu, Shenzhenu, Pekingu, Izraelu te nedavno u New Yorku u sklopu poznatog jazz koncertnog ciklusa ''All Souls at Sundown'' u crkvi na Manhattanu s legendarnim jazz pijanistom Aaronom Goldbergom. Trenutno radim na projektu sa Brianom Girleyem, jazz saksofonistom,  te ove zime idem na mjesec dana u New York na snimanje albuma s njegovim bendom. Do kraja sljedeće godine planiram završiti i album inspiriran životom i radom Nikole Tesle koji također planiram objaviti u inozemstvu. Što se nastupa tiče za sada su u planu Makao, Hong Kong, Peking, Šangaj i New York, a nadam se da ćemo  imati više prilika svirati sa sextetom i kod nas i da će organizatori festivala uvidjeti kvalitete ne samo stranih, već i domaćih glazbenika.”
 
Kvalitete ovih glazbenica su, složit ćete se, neupitne. Valerija upravo s Jazz orkestrom Hrvatske radiotelevizije radi na albumu autorske glazbe koji će se, vjerujemo, moći čuti na nekom od HRT-ovih radijskih programa, a u planu su i koncerti. Franciska Fis također priprema vlastiti album koji planira nuditi ponaprije inozemnim izdavačima. U tuzemnu glazbenu industriju ove su glazbenice razočarane. Uvjeti objavljivanja albuma su, u najmanju ruku neobični jer većina izdavača, pogotovo ako se radi o jazzu, očekuje da sami platite snimanje i produkciju vlastitog albuma. U takvim uvjetima izlaz predstavljaju samizdat naklada i Internet, a kako se stvari odvijaju, upitno je i daljnje postojanje glazbenih nakladnika te u konačnici i smisao takvog djelovanja. No svemu tome unatoč jazz scena u Hrvatskoj postoji i življa je no prije. Posjetitelji zagrebačkog kluba Palainovka, primjerice, mogli su se u to uvjeriti na nedavno održanom mini jazz festivalu Jazzainovka. Uz to, naše tri sugovornice samo su dio snažne ženske vokalne scene koju uz njih čine: Lela Kaplowitz, Maja Savić, Habiba Meanz’Dear, Ljubica Gurdulić, Lana Janjanin, pa i veteranka Jasna Bilušić. Kako je došlo do toga? Ines Tričković ima teoriju koja, kad razmislite, zvuči logično. ”Kod nas nažalost postoji veliki šovinizam u glazbenim krugovima čak i od strane kolega glazbenika, gdje je žena u bendu samo nužno zlo za zaraditi pare. Nema puno kombinacija u kojima žena glazbenica i muškarac glazbenik surađuju u stvaranju nečega novog.  Sve je to rezultiralo time da su mlade žene uzele stvari u svoje ruke jer su vidjele da nema druge i snimaju albume, nastupaju te se razvijaju i pomažu jedna drugoj. Postoji generalno velika solidarnost među jazz pjevačicama u Hrvatskoj i to je predivno. ” Dojam koji ostavljaju ove tri jazz dame, bez dvojbi, ne ostavlja prostora za sumnju u to.     


Tagovi: Jazz
Preuzmite postojeći katalog u CSV formatu.   PREUZMI


   Ispiši stranicu

 



http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu