Izložba Nives Kavurić-Kurtović (Zagreb, 1938. – 2016.) 'Letači usahlih krila' u Gradskoj galeriji Crikvenica predstavit će novootkrivene autoričine radove iz razdoblja 1964.-1966. Izložba se održava od 19. srpnja do 11. kolovoza 2020.
vrijeme: 19.07.2020.
mjesto: Gradska galerija Crikvenica
Branka Arh: Letači usahlih krila
'Tako se najčešće potpisivala:
Nives K-K. Katkad je potpis bio integralnim dijelom djela oko kojeg se dalje razvijala kompozicija (
Exposition, 1989.). Od početaka je njezino slikarstvo pokazivalo iznimnu osjetljivost za najranjivija mjesta u ljudskom biću, za osamljena i tjeskobna stanja, za dubine i pukotine ljudskog duha. Čovjek je bio njezina trajna preokupacija. Propitivala ga je kroz sve postaje života, od rođenja do smrti, u nastojanju da se održi u letu, da ne padne, da životu dade neki oblik lijepoga.
Pogledajmo, izložene slike i prostirke jedno su u prostoru. Razdvaja ih vrijeme nastanka, postupak i forma, ali nedjeljive su u nadahnuću, ekspresiji i egzistencijalnim propitivanjima. Nema razlike između onoga prije i poslije. Kontinuitet Nivesine likovne misli nije prekinut.
Slike manjih formata nastale u razdoblju od 1964. do 1966. dopunjuju saznanja o počecima, o njezinom otvaranju prema podsvjesnom i sanjanom, prema nadrealizmu koji će vidljivim ili manje vidljivim udjelom pratiti čitavo njezino djelo. Za to joj je trebala tvrda podloga lesonita ili daske. I boja koja će se otvoriti svjetlu, koja će biti pregusta i prespora za naglo rasprostiranje ili za jači nastup geste. Trebalo joj je svjetlo u boji. Da njezine slike svjedoče
zalijetanje spram svjetla (Nives) i to kako se uplela u hrapavost površine (prizivajući Giottovo zidno fresco-slikarstvo). Blijedi inkarnat na slici Veo gotovo iskri bjelinom. Boja nema oblik, teži dojmu apstraktnog rasprostiranja, ali crtež, premda nježan, tih, krivudav, drhtava i nemirna hoda, crtež uspravlja, sabire, gradi formu, rafiniranom finoćom oživljava figuraciju. Ne vidimo u ovim slikama strahove, rezignirana, grčevita i psihotična stanja Nivesine složene osjetljivosti, stanja koja razaznajemo u
Prostirkama, ali vidimo upite, samoću, tugu, potrebu za razgovorom, za povezanošću s bićem i za prožimanjem sa svijetom.
Dosljedno se smijem da bi plakala i obrnuto, tako glasi naziv jedne slike iz ove cjeline.
Prostirke iz osamdesetih godina prošloga stoljeća slobodno se protežu u prostoru. Ostavila im je mogućnost rasprostoranja bez težine. Kao i bićima koja ih nastanjuju. Nije ih zatvorila u okvire i statične oblike postojanja. To su bića raslinja, bića visina i dubina, letači usahlih krila, letači kišom zatočeni, sirene čiji zov dopire iz dubokih mora. Izobličeni u preobrazbama i dubinskim lomovima, fluidni u žudnji za cjelovitošću, svi se oni uvijaju, spajaju, pretapaju jedni u druge, opiru padu i tonuću. Logika tu nije važna. Riječ je, dakako, o zagledanjima ispod ljudske kože, u mrak podsvijesti, u ponore bića, u taloge duše. Na nekim prostirkama ta su bića obasjana čudesnim svjetlom. Pa postaju lijepa i nevjerojatno bliska. Ili ja to tako vidim, a stvarnost ovih ostvaraja mogla bi biti posve drukčija.
Pokušala sam, primjerice, iščitati znakovni govor ruku. One uvijek djeluju: propituju, provjeravaju, prkose, misle, bilježe, stvaraju, dodiruju, ranjavaju. Kroz njih prolazi energija, iz svih prstiju. Koji katkad postaju kandže. Ruke su uvijek u sinergiji s okom, s budnošću oka koje sve zamjećuje i sve izgovara. Ono iznutra i ono izvana. Znakovi preuzimaju ulogu koja traži protežnost i protočnost misli, onih bez rubova i granica. Koji će zauvijek ostati znakovi Nivesinog unutrašnjeg života, osobni znakovi kojima je slikala i crtala. Znamo da će kasnije sve krenuti u korist crteža, da će više vjerovati crtežu nego boji, da će baš u crtežu biti najbliža sebi.
Ono što se sabralo u najranjivijim točkama, između vertikala i horizontala križa, izraslo je u ritam disanja (udah – izdah). Našlo se tu ono ispovijedno, ranjivo i krhko, ono najiskrenije, najskrovitije i najosobnije. Osamljeno biće, često udvojeno, zaštićeno i izdvojeno ovojnicom, ovijeno dugačkom pupčanicom. Doslovno čitanje tu ne pomaže. Jer Nivesina misao, vođena potrebom nesmiljenog propitivanja, nepredvidljivo zalazi u mučne prostore bića. Moramo s njom da bismo je susreli i prepoznali: neponovljivu u imaginaciji, neusporedivu u izričaju - nježnom, lijepom i istodobno nesmiljeno oporom, reskom, ironičnom, razarajućem.
Bila je na strani tradicije i akademizma, ali i nekonvencionalnih aktualnosti. Najviše u posve osobnim dubinskim propitivanjima. Nazivali su je
kraljicom iskrenosti, kraljicom nadrealizma, prvom damom hrvatskoga slikarstva, najvećom hrvatskom slikaricom 20. stoljeća, jedinstvenom, jednodušnom, autentičnom pojavom, umjetnicom koja je svojim djelima provocirala smisao postojanja i života. Nije nudila gotove uzorke ni gotove odgovore na pitanja o životu i smislu. Provocirala je sudjelovanje u govoru i odmotavanje duha, mogućnost dijaloga. Zato njezina djela pozivaju na ponovljena iščitavanja, otkrivanja i uranjanja u
čupavu, zubljastu, škrgutavu, kopačku (Nives) vrckavost njezinih misli. Ali svako novo iščitavanje doziva druge asocijacije i svako konačno razumijevanje ili doslovno tumačenje nanovo izmiče.'
