izložba

Dajana Durić: Strukturiranje praznine / Structuring the void


vrijeme: 10.05.2018. 19 h
mjesto: Zagreb; Galerija Matice hrvatske

U četvrtak, 10. svibnja, u 19 sati, otvara se izložba mlade riječke umjetnice Dajane Durić. U svom najnovijem radu Dajana Durić propituje odnose praznine kako je shvaćena u japanskoj filozofiji i bijele boje, ključne za razumijevanje japanske estetičke prakse. U pitanju je prostorna instalacija velikih dimenzija organičkog i apstrakcijskog karaktera.
 

Dajana Durić (1986, Rijeka) završila je preddiplomski studij Likovne pedagogije na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci te slikarstvo i eksperimentalnu tkaninu na Akademiji likovnih umjetnosti u Varšavi (integrirani preddiplomski i diplomski studij), gdje je 2012. godine magistrirala s rektorovim priznanjem. Dobitnica je nagrade Józef Szajna pod pokroviteljstvom Fonda za poticanje stvaralaštva – Stowarzyszenie Autorów ZAiKS (Polich Society of Authors ZAiKS) te je bila finalistica Siemensove umjetničke nagrade na Akademiji likovnih umjetnosti u Varšavi. Radi u mediju instalacije i tekstila. Izlagala je na više skupnih i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu od kojih je posljednje i još uvijek aktualno sudjelovanje na ovogodišnjoj T-HT nagradi u prostorima MSU-a.


Praznina kao temeljni pojam japanske duhovnosti izražen u učenju Zena bitno je obilježje kako japanske kulture tako i filozofije umjetnosti. Praznina je prostor duha, kontemplacije ali i spoznaja o ljepoti prolaznosti. Ona može označavati i gubitak, samoću i melankoliju što je ujedno i arhaično značenje japanskog filozofsko – duhovnog svjetonazora utjelovljenog u pojmu Wabi. Praznina je jedinstvo odsutnog prostora, njegova metafizička kvaliteta i odvajanje duha od materijalnog svijeta. Onkraj predmeta i njihove fizičke utemeljenosti počiva transcedencija uma, prostor višeg bivanja u kojem leži stvarna ljepota koja je čisti duh. Taj umjetničko – filozofski koncept Dajana Durić istražuje kroz svoj rad. „Strukturiranje praznine“ nastavak je, ali i daljne produbljivanje istraživačkog procesa započetog u radu „Boravište praznine“. Sugestivno se pozivajući na japansku ceremoniju čaja koja zauzima bitno mjesto unutar te kulture Dajana Durić je u prethodnom radu pokušala „ugostiti“ prazninu u fizičkom prostoru galerije dok ovdje, u najnovijem radu, pokušava tom pitanju pristupiti iz drugog ugla te se pita kako strukturirati odnosno stvoriti prazninu.....


...Prostorna instalacija koju izlaže je asimetrična, izvedena od skromnih, potrošnih odnosno siromašnih materijala te evocira dojam nedovršenosti kroz iskidanost, isprekidanost strukture. Služeći se kuglom kao jedinstvenim oblikom u izvedbi rada ona izmjenom manjih i većih predmeta takvog oblika ostvaruje ritmičku repetitivnost te organičke, posve apstraktne tvorbe što stimulira opuštanje uma dok prima vizualni podražaj. Kontrapuktiranjem tog oblika nepravilnom obliku samog rada koji više nema formu kruga realizira se dojam nesavršenosti koja je bitna odlika kako svijeta u japanskoj filozofiji tako onda i umjetničkog rada koji ima za svrhu otkrivati jedinstvenu ideju ljepote skromnosti odnosno apostrofirati jednu „podcijenjenu ljepotu“ kako to formulira Andrew Juniper. Kako prikazati prazninu i kako prazninom djelovati na recipijenta umjetničkog djela? Kao metafizička kvaliteta prostora odnosno predmeta praznina je vezana uz bijelu boju. Bijelo je odlika smirenog, od stimulansa ispražnjenog uma i kao takva može biti najbliže pokušaju nematerijalne manifestacije praznine koja svjedoči o prolaznosti – onom momentu u kojem prema zenu ljepota tek i obitava. U japanskoj filozofiji ako je list crn onda može biti bilo koje boje pa tako, nadovezujući se na tu metaforu, možemo ustvrditi da ako je prostor bijel, on više nije prostor u uobičajenom smislu. Bijela boja tako postaje osnova za transcendenciju prostora odnosno za uspješno „stvaranje“ praznine što i jest cilj ovog rada. Meditativna kakvoća instalacije Dajane Durić isprekidana fizičkom rascjepkanošću materije u međuprostorima koje obitava odsutstvo ekspresija je jednog univerzalnog ideala koji dopušta upisivanje subjektivnog sadržaja u nedorečene prostore praznine i pokušaj apoteze jedne ponizne, skromne ljepote.  (iz predgovora Ane Čveljo)

 

(R.P.B., 09.05.2018)