Tekst predgovora


JÁNOS HORVÁTH

 
József Rippl-Rónai – prvi majstor mađarskoga modernog slikarstva

 
Jedna od izuzetnih ličnosti veoma bogate mađarske kulture slikarstva jest József Rippl-Rónai. Njegovo djelovanje obilježava razmeđe dvaju razdoblja i otvara novo poglavlje, a odlikuje ga eksperimentalni, pronalazački duh koji teži k novim stilovima. Plodonosno je stvarao u slikarstvu, grafici i primijenjenoj umjetnosti. Njegov je život priča o karijeri vrijedna pretakanja u roman. Nakon što je iz provincijskoga gradića odsječenog od svijeta dospio u prijestolnicu umjetnosti, njegov uspon prate brojne pustolovine i korjeniti obrati. Vrhunac svog pariškog slikarstva doživio je u posljednjem desetljeću XIX. stoljeća; ponajviše je bio cijenjen među umjetnicima francuske secesije. Njegove su slike postavljene kao nagrada budućim naraštajima u stalnim postavima Musée d'Orsay u Parizu i Art Institute of Chicago.
József Rippl-Rónai proveo je trinaest godina u Parizu. Godine 1902. nakon povratka kući hrabro se sukobio sa državno poduprtom akademskom umjetnosti. Izdržavši nemilosrdnu kritiku i ignoriranje državnih tijela, još se sredinom života izborio za priznanje moderne umjetnosti u Ugarskoj, odnosno Mađarskoj. Nakon mnogih godina oskudice vodio je uspješan i sretan život, koji se odvijao u njegovu domu, očuvanom i danas u voljenom mu rodnom gradu Kaposváru. Muzej grada vječnim je spomenom odao počast svome slavnom sinu time što je u njegovu nekadašnjem domu, u Róma villa (Vili Rim) sakupio i svima omogućio upoznavanje s njegovim umjetničkim djelima i osobnim relikvijama.
Postaje umjetničke karijere Józsefa Rippl-Rónaija obilježavaju i promjenu umjetničke faze. Svaka nova postaja znači drugi dom, drugačije radne uvjete u kojima se skriva nov umjetnički zadatak, izazov i nova muza. No gradovi Kaposvár – München – Pariz te iznova Kaposvár i Budimpešta nisu puke postaje nekog putujućeg umjetnika, nego su to raskrižja, odabiri, koji odlučuju o ozbiljnim, sudbinskim pitanjima. Uspješne odluke zasigurno su bile činitelji koji su ga gotovo strelovito vodili prema usponu i uspjesima. O značaju njegova utjecaja govori činjenica da je bio uzor mladim naraštajima umjetnika koji su stupili na scenu nakon njega. Izradio je most između mađarskog slikarstva i Pariza kojime je likovna umjetnost imala mogućnost sustići Europu. Kroz postaje u nastavku možemo pratiti i upoznati slikarove stilske faze.

Iz Kaposvára u München (1881. – 1884.)

József Rippl-Rónai, budući umjetnik, rođen je 23. svibnja 1861. godine u Kaposváru kao prvi sin Józsefa Rippl-Rónaija starijeg, uglednoga školskog ravnatelja iz građanskog sloja Kaposvára XIX. stoljeća i oca četvero djece. Nakon šest godina školovanja postao je ljekarnikom, no s dvadeset godina bio je spreman za promjenu karijere. Neodoljivo ga je privlačilo slikarstvo. Njegovi roditelji nisu mogli plaćati troškove studija jer su mu trojica mlađe braće bili na redu za školovanje. Cilj je umjetničkog studija akademija u inozemstvu, kamo bi mogao dospjeti samo s materijalnom pomoći velikaša, kao što su to po običaju toga doba činili brojni siromašni pjesnički i slikarski talenti. Susreo se s grofom Ödönom Zichyjem, koji je tražio kućnog učitelja za svoja dva sina, no kojemu mecenatstvo nije bilo blisko. Junak naše priče i tome je unatoč učinio prvi riskantan sudbinski korak i stupio u službu kućnog učitelja. Potajno je vjerovao da će u grofu, nakon što mu „otkrije” svoj talent, pobuditi latentnog ljubitelja umjetnosti. Morao je pratiti obitelj u Surd, u županiju Somogy, te austrijski Kalksburg. U stanci od učiteljskog posla naslikao je portret dječačićā, no njegovi roditelji nisu željeli sliku. Uzaludno je pokazivao umjetničku ambiciju, grofica nije mogla podnijeti čak ni miris uljane boje. Tako je morao raditi pastelom. Rastužen, pisao je roditeljima: „Zasad ništa ne bih želio više nego ljubitelja umjetnosti koji bi me shvatio i poslao u inozemstvo na neku slikarsku akademiju na godinu ili dvije. To mi je žarka želja, koja mi se čini gotovo neizvedivom.”
Traćenje dviju jalovih godina potaknulo je mladića na odlazak. Naposljetku je grofovom milošću, u svrhu tog usavršavanja, više članova obitelji Zichy poduzelo korake u smjeru bečke ili minhenske akademije. Krenuo je na put s očevom i grofovom potporom od 200 forinti, koja je dostajala samo za putovanje i nastanjivanje.

Na Akademiji u Münchenu (1884. – 1887.)

Ljekarnik i kućni učitelj stigao je u München 9. siječnja 1884. Njegov je prijamni crtež bio toliko uspješan da je odmah upao u naprednu klasu koja je radila prema živim modelima, i tako nije morao među početnicima godinu dana crtati gipsane kopije antičkih kipova. Njegovi učitelji bili su Johann Caspar Herterich i Wilhelm von Diez. U crtanju se lijepo i brzo razvijao. Sa studijskim crtežima ugljenom dospio je među najbolje učenike. Zadovoljan napretkom, zapisao je: „Ovdje sam počeo ozbiljno raditi, učiti, crpsti iz prirode: u Herterichovoj školi i učitelji i učenici bili su izvrsni. I danas ih bije dobar glas – taj je Herterich (stariji) bio čuven po tome da je znao i deset puta dati obrisati već gotov, dobro proučen crtež, koji je često bio rad od dva-tri mjeseca – zato da bi učenik to znao i nabiflao napamet... imao sam pred svojim učiteljem takav renome da bez mene nije ni postavljao modele, štoviše, najčešće bi mi to prepustio, što je tada ondje značilo veliko poštovanje.” Marljivi je student, međutim, imao i ozbiljnih egzistencijalnih problema. Roditeljima je pisao: „Moja situacija ne može biti gora... nemam ni komad odjeće koji bih mogao odjenuti a da se ne osjećam bijedno.” Nije imao dovoljno novca da upiše slikarske kolegije. Uljanu tehniku vježbao je kopiranjem starih slika. Posjećivao je muzej Alte Pinakothek i ondje mu se od nizozemskih slikara svidio duhoviti, groteskni realizam Adriaena Brouwera (1606. – 1638.). Kopirao je njegove prizore opijanja i tučnjava u mračnoj i trošnoj krčmi daščana stropa. Rippl je procijenio da minhensko tržište umjetnina visoko cijeni modu veselih žanrovskih slika pučkog ugođaja, te joj se prilagodio radi ostvarivanja zarade. Slikao je teme iz života s „poantom”, kao što je primjerice „Prosjakinja i kći” iz 1885. godine. Svoje je crteže poslao u Peštu, gdje ih je objavio humoristični list Üstökös. Pritom o njegovu manjku informiranosti svjedoči činjenica da se nije susreo s krugom obnovitelja Simona Hollósyja, koji je poučavao u Münchenu. Naime, Hollósyjeva privatna škola deset će godina poslije osnovati slikarsku školu u Nagybányi (Baia Mare, Rumunjska). Život mladića koji u Münchenu spaja kraj s krajem bio je još složeniji zbog ljubavi koju je tajio od roditelja. Živio je s mladom Njemicom s kojom je dobio dijete. Otišao je iz Münchena bježeći od očinstva. Sugestivno ulje „Gitaristica“ iz 1890. godine dokazuje da ga je mučilo grizodušje zbog toga što ju je ostavio na cjedilu. Slika prikazuje ostavljenu djevojku s djetešcem i gitarom koja za život zarađuje pjevanjem. Tek je dvadeset tri godine poslije, već kao glasovit umjetnik potražio svoje dijete, Amélie, čija sudbina i nije bila tako tužna kakvom ju je njezin otac pretpostavio.
Nakon trogodišnjeg studija na akademiji, u danoj kriznoj situaciji kenuo je put Pariza, na što ga je potaknula mađarska stipendija od 500 forinti koju je dobio za učenje bakroreza.

Uz Mihálya Munkácsyja u Parizu (1887. – 1890.)

U Parizu je već završila revolucija impresionizma. Bedemi akademizma još su stajali, ali potreseni. Rippl, koji je došao 1887. godine, isprva se nije uspio snaći u vrtlogu promjenjivih umjetničkih stilova. Prvi ga je put vodio k Mihályu Munkácsyju, veoma uglednom i imućnom mađarskom majstoru. Navodimo riječi mladog pridošlice: „Njegova dobronamjernost i želja da pomogne bila mi je očita već na dan upoznavanja. ...Svim je umjetnicima dobra imena poslao posjetnicu kad bi ga željeli posjetiti. I ja sam, bezimeni mladić bez novca, tada mladi slikar koji živi u Parizu, zapravo otišao k njemu s osjećajem iskušavanja sreće, brigama, da ne kažem lupanjem srca. Mogu li uopće ući? Odmah sam ponio hrpu crteža, većinom aktove skicirane ugljenom u minhenskoj školi: možda me neće samo primiti, možda ću mu moći i pokazati svoj rad... Ušao sam, primio me, mogao sam i pokazati crteže. Odakle dolazim, kojim sam poslom ovdje? Kako sam spomenuo München, neka kažem što ima novoga ondje... i što sam radio u Münchenu? Raširio je smotane crteže, jedan po jedan, i nadugo ih promatrao.”
Munkácsy ga je istog časa uzeo za šegrta, što je bila iznimna sreća u tom stanju ugroženosti. Nije dobivao pouku, već mu je zadatak bio preslikati Majstorove prijašnje slike po narudžbama trgovaca umjetninama. Preslike bi Munkácsy popravio i potpisao kao svoje. Tako je Rippl naučio tajnu i slikarske trikove najboljega mađarskog umjetnika žanrovskog slikarstva. Izvornik i preslike Munkácsyjevih slika bile su takozvane pariške salonske slike. Umjetničkom vrijednošću daleko su zaostajale za Majstorovim glavnim djelima. Život je slikarskog šegrta došao u red, no na umjetničkom planu pao je u tešku krizu. Nakon dvije godine rada kao slikarski šegrt u njemu se pobudilo samopoštovanje koje je patilo od manjka umjetničke samostalnosti. Njegov se talent pobunio protiv epigonizma, shvatio je da je moda žanrovskog slikarstva prošla. Sada je došao do trećega životnog raskrižja. Prijateljski se pozdravio s Munkácsyjem, ujedno se oprostivši s egzistencijalnom sigurnošću koju mu je on omogućavao. Pariški svijet ubrzana ritma, šarenilo pojedinačnih kreativnosti i buđenje umjetničkog egzistencijalizma otvorili su mu oči. Izlaz je pronašao u ponovnom početku, u povratku k osnovama crtanja, u stilskom eksperimentiranju. Zaljubio se u mladu Francuskinju imenom Lazarine Baudrion, koja je podijelila svoj život s teškom sudbinom mađarskog slikara. Živjeli su skromno, ali prožeti visokim umjetničkim idealima. Od kuće ga je, slanjem paketa s namirnicama, podržavao njegov omiljeni brat Ödön. Godine 1892. unajmio je stan u Neuillyu, koji su on i Lazarine uspjeli snalažljivo i ukusno urediti, čak i s umjetničkim namještajem koji su nalazili među stvarima predviđenim za otpad.
Gradeći sličnom domišljatošću ličnost i samosvojni stil, naš se umjetnik razvio u modernom umjetničkom svijetu Pariza. Dotadašnji potpis imena „Rippl” zamijenio je potpisom „Rippl-Rónai”. Tako je nadišao svoje prijašnje shvaćanje slikarstva i posve odijelio novo, kao i svako sljedeće.

Među „Prorocima”. „Crna” faza (1891. – 1901.)

Rippl-Rónai je u Parizu imao odličnog prijatelja iste dobi, škotskog slikara Jamesa Pitcairna Knowlesa. Zajedno su unajmili kuću u Neuillyju. Škot je bio manje talentiran od mađarskog slikara, no mnogo obrazovaniji i informiraniji. Njihovi su razgovori odveli Rippl-Rónaijevu pozornost u najboljem smjeru. Knowles je govorio o prerafaelitima i Whistlerovu slikarstvu, koji su djelomice utjecali na novi umjetnički smjer u nastajanju, Art Nouveau, ili sadašnjim imenom, secesiju. Rippl-Rónaijeva se istinska umjetnost tada i ondje začela početkom 1890-ih godina, a on kao prvi moderni Europljanin na napučenom i talentiranom polju mađarskih slikara. Njegovo ime, osobnost, odnosno umjetnost predstavljaju prekretnicu razdoblja u mađarskom slikarstvu, početak modernoga mađarskog slikarstva.
U novom je stilu naglašenu ulogu dobila obrisna linija koja opisuje figure i predmete, linija crteža. U prvoj fazi eksperimentiranja zagasio je i reducirao boje. Takvim su pojednostavljivanjem slikovnog oblikovanja, izričaja, novi sadržaji došli do izražaja. Sivim i smeđim konturama u plošnim tonovima umjetnik je slikao kuglače, prigradske krčme, konjiće na vrtuljku, starice koje sjede i drijemaju u tamnoj sobi, žene koje vezu. Rippl-Rónai je promatranjem pariških djevojaka vitka stasa, dugih sukanja i blijedih lica stvorio novi ženski ideal. Godine 1892. organizirao je u Parizu prvu retrospektivu u poslaničkoj zgradi Austro-Ugarske Monarhije, u Palais Gallieri. Onodobni tisak primio ga je s odobravanjem. Pozornost na njegovu umjetnost koja budi osobito raspoloženje intimne, privatne atmosfere primijetili su francuski slikari sličnih nastojanja. Tako je došao i poziv kojim je 1894. godine postao članom skupine Les Nabis („Proroci“). Nabisovi umjetnici ogradili su se od impresionista. Umjesto trenutačne impresije promicali su trajnost. Zastupali su uvjerenje da umjetničko stvaralaštvo mora započeti s „tabulom rasom”, čistim listom ili stranicom. Slikarstvo se mora osloboditi od svih akademističkih ukrasa. Prihvaćali su realnost svoga doba, modu velegradskih ulica, intimnost građanskih privatnih sfera. Njihov je stil bio pod utjecajem engleskih prerafaelita, slikarstva trecenta i japanske umjetnosti drvoreza.
U znaku uzajamna prijateljstva Rippl-Rónai se priključio društvu mladih umjetnika „Les artistes intelligents” koji su se okupljali oko časopisa Revue Blanche. Posjećivao je i pariški atelijer Paula Gauguina. Za Božić 1895. Siegfried Bing objavljuje knjižicu naslova „Les Vierges” („Djevice“) s četiri Rippl-Rónaijeve litografije u boji. Tim je radom dospio u sam vrh moderne umnožene grafike. Po savjetu francuskog umjetnika i prijatelja Aristidea Maillola kreirao je i tako zvane „tekstilne slike“, koje je pak Lazarine sjajno znala pretvoriti u ručno izvezene moderne goblene. S takvim su ostvarenjima osvojili srebrnu medalju na pariškoj Svjetskoj izložbi dekorativne umjetnosti 1897. Iste je godine u Maison de l'Art Nouveau, nakladnika Binga, održao svoju drugu i ujedno posljednju parišku izložbu. Nakon toga osjećao je da ga primijenjena umjetnost, koja je obećavala izvjesniju budućnost od slikarstva, privlači sve više.  
Ne možemo se dovoljno načuditi njegovoj smionosti kojom je od najistaknutijega mađarskog mecene, grofa Tivadara Andrássyja, uspio bez preporuka dobiti veliku narudžbu za uređenje interijera njegove palače. Zadatak mu je bio ne samo dizajnirati u jednoj velikoj cjelini svaki kutak palače Andrássy u Budimpešti, nego i oblikovati te nadzirati izvedbu namještaja, dekorativnog tekstila, vitraja, jedaćeg pribora, staklenih čaša, vaza i druge opreme za blagovaonicu grofove palače. Taj se slikaru strani izazov također može uvrstiti u velike postaje osobitoga životnog puta. Njegovo uređenje i opremanje blagovaonice budimske palače Andrássy predmetima primijenjene umjetnosti, izvedeno tijekom 1987. i 1988. godine, doživjelo je veliki uspjeh i danas se smatra začetkom mađarske secesijske primijenjene umjetnosti. Tad je osjetio kako je došlo vrijeme za to da se vrati kući nadajući se sličnim narudžbama. No ta ga je nada prevarila, naime, novih narudžbi nije bilo.
S kratkim francuskim intermezzom, u jesen 1899. nastupila je nova slikarska faza. Na prijateljski poziv posjetio je Aristidea Maillola u Banyuls-sur-Meru. Umjetnički izazov njegova boravka od par mjeseci bilo je slikanje otvorenih prostora. Crna faza tada je okončana opreznim eksperimentiranjem u smjeru slikanja izražajnijim i svjetlijim bojama. Ondje naslikan Maillolov portret bit će prvo djelo koje će doći u posjed jedne velike francuske zbirke modernog slikarstva, one u Musée d’Orsay.
Godine 1900. organizirao je s 203 slike svoju prvu veliku izložbu u Budimpešti. Kako su ga muzeji odbijali, svoje je slike izložio u praznim prostorijama hotela Royal Szálloda. Tada je postao omiljenom metom kritičara koji su ga osuđivali i ponižavali njegove „crne” slike, no on je hrabro otrpio sve napade. Sljedećih je godina sve novijim izložbama osvajao prijestolnicu, gdje je polako stjecao i poklonike. U godinama neuspjeha i nevolja isprva je stanovao kod brata Ödöna, koji je radio pri željeznici, u Somogyaszalóu, a potom je u svom rodnom gradu Kaposváru stvorio vlastiti dom.

Iznova kod kuće. „Slike interijera” (1902. – 1908.)

Pretpostavka po kojoj bi József Rippl-Rónai, da je ostao u Parizu, stekao svjetsku slavu poput francuskih slikara skupine Nabis, primjerice, Bonnarda, Vuillarda, Denisa i Sérusiera možebitno je točna. Povratkom je radije odabrao teško poslanje neizvjesna ishoda, nov korjenit obrat, već šesti po redu. Nije bilo nikakva ohrabrujućeg znaka za to da bi se mogao probiti u Ugarskoj na prijelazu stoljeća. Vladajući pristup bio je akademizam, čiji je program povijesnog slikarstva koje poseže za romantizmom i budi nacionalnu svijest završio s milenijem. Od mnogih je povijesnih tema, primjerice, Gyula Benczúr naslikao „Vajkovo krštenje”, Bertalan Székely „Egerske žene”, a Mihály Munkácsy „Osvajanje domovine”. Gradska buržoazija koja raskida s feudalizmom žudjela je za umjetničkom slikom svijeta koja će odgovarati novom svjetonazoru. Rippl-Rónai je to preduhitrio svojim pariškim razdobljem. Bila je velika stvar probiti se iz sjene majstora Munkácsyja. A sada će još teža biti borba s mađarskim javnim ukusom. Pred njim se ukazao veliki zadatak obnovitelja umjetnosti u domovini. Njegovu donesenu umjetnost nisu shvaćali ni cijenili. „Njima to nije umjetnost – djelo obvezno mora biti izrađeno Benczúrovom užeglom, odebljalom bojom!” – srdio se Rippl-Rónai pod teretom loših kritika. U takvim okolnostima mir je pronašao u obiteljskoj ljubavi i marljivu radu. Rippl-Rónai proveo je osamnaest godina u inozemstvu. Dok se on u kulturi i karijeri uzdigao na obzor Europe, Kaposvár se nije mnogo promijenio. Voljeni roditelji i braća nisu zapravo mogli procijeniti razmjere preobrazbe sina povratnika. Nisu pretjerano shvaćali ni njegovu umjetnost. Jedino je brat Ödön zbog naklonosti prema starijem bratu Józsefu postao poznavateljem i kolekcionarom moderne umjetnosti. Umjetnik je doveo i svoju francusku družicu Lazarine, koja je potjecala iz provincije. Rođena je u jednom selu u Burgundiji, a u Pariz je došla u odrasloj dobi pa joj seoski način života nije bio stran. Godine 1902. kupili su nisku seosku kuću s vrtom na kraju ulice Fő u Kaposváru. Onamo su premjestili odabrane komade stilskog namještaja iz pariškoga stana. Lazarine je svojim trudom stvorila veoma ugodan, provincijski milje u kući i oko nje. Sadržaj njihova suživota postupno se oblikovao u njegovanju kulta doma na višoj umjetničkoj razini. Rippl-Rónai započeo je novi slikarski program. Promatrajući ljude koje poznaje od djetinjstva, počeo je crtati i slikati njihove karaktere, spokojni život kojeg vode u malom gradu, ali i svoj vlastiti dom i ukućane koji ga čine spokojnim. Iz perspektive čovjeka koji je vidio i zasitio se velikog svijeta motive bira unutar zidova svoga doma, odnosno interijera u kojem je živio i radio. Nije imao pretjerane potrebe za atelijerom. O slikama iz tog vremena umjetnik priznaje „S velikom voljom slikam svoje sobe i voljene likove: Piátsek bačija („stričeka”, op. prev.), Lazarine, mamu, stare predmete. Takve su stvari dobre zato što su istinske, i volim što me okružuju i sa mnom dijele sudbinu koja mi je namijenjena. Ovdje, kod kuće intimni mi je život pružio nadahnuće. Promatram običaje i život obitelji, rodbine i poznanika.”
Rippl-Rónaijeva je umjetnost poput obiteljskog albuma sa slikama. U njemu se pojavljuju njegov otac, majka, braća, prijatelji i ljubavi. Oni čije mu lice nije bilo u srcu, kao ni lica političara, u njegovu svijetu nisu postojali. On je umjetnik privatne sfere koji slika samo ono što voli i dobro poznaje. To čini njegovu umjetnost intimnom i dopadljivom. U tom se znaku formirala nova slikarska faza, faza slika interijera. Umjetnik je prikazao malograđanski svijet u interijeru kao univerzumu privatnog života. Tema predstavlja povratak prema žanrovskom slikarstvu XIX. stoljeća, no način je slikanja modernoga stila. Slikama je ludički dao naslove bidermajerskih oznaka, primjerice: „Piacsek bači s lutkama”, „Star muž, mlada žena”. Naslovi slika zbunjuju jer prikaz nije opisan u starinskom smislu. Naime, između čovjeka i predmeta nema rangiranja. Svaki je slikovni motiv jednako važan i sažet. Osjećamo kao da su se prugasti kanape i vaza s cvijećem uzdigli nad malograđanskom dušom. Sadržaj i umjetnička poruka slika nisu naznačeni naslovom. On želi samo uhvatiti pozornost, pobuditi znatiželju gledatelja. Taj će dovitljivi potez uroditi plodom.
Na budimpeštanskoj izložbi održanoj 1906. u prostoru nakladnika Könyves Kálmán Műkiadó slike interijera pobudile su divljenje. Stanovnici glavnoga grada prihvatili su taj svijet slika jer su u njima prepoznali sebe. One su 45-godišnjem umjetniku donijele golemi uspjeh. Obnova umjetnosti u Ugarskoj nastupila je pod njegovim imenom nakon šest godina borbe. Postao je uzorom mladih umjetnika i vrijedna akvizicija među kolekcionarima. Uslijedili su otkupi.
„Moja je izložba zajedno s aukcijom ostvarila 44 tisuće kruna. Od toga 12 tisuća pripada Könyvesu… U svakom slučaju nastavljamo isti život koji smo započeli. Jednostavno, ali lijepo.” – izjavio je s mudrom samokontrolom Rippl-Rónai, koji je kao vrhunac sreće brakom okrunio svoje zajedništvo s Lazarine.
Moderna je umjetnost osvojila prijestolnicu, no ne i provinciju. Aristokracija u ugarskoj provinciji tada se još jedva micala iz svojih stoljetnih kurija. Naš je umjetnik želio osvojiti i stanovnike kurija. Po drevnom običaju velikaški su veleposjednici na svoja ljetna okupljanja začinjena lovom i gozbama pozivali istaknute književnike i glazbenike. Našeg već glasovitog slikara sada su rado primali kako u njegovoj užoj domovini, županiji Somogy, tako i u Alsóbogátu, Kivadáru, Somogygesztiju, Somogytúru i Bárdudvanoku. Vrijedni prijateljski odnosi izgrađeni su, ali krug se kupaca nije proširio. Ipak, uspjeh budimske izložbe omogućio mu je kupovinu malog posjeda sličnog kuriji – Vilu Rim – ustvari ljetnikovac okružen parkom na bregovitom južnom predjelu Kaposvára.

Vila Rim. U Bakhovu vrtu. Kukuruzna faza (1908. – 1918.)

Na uzvisini kapošvarskog Róma-hegya, tzv. Rimskog brda 1868. godine izgrađena je vila romantičkog stila prema rafiniranom ukusu Györgya Gundyja (1820. – 1880.), opernog pjevača koji se proslavio diljem Austro-Ugarske Monarhije. Gundy je dao izgraditi park pored posjeda i dao je vili ime po gradu Rimu, domovini bel-canta koji je i sam njegovao.
József Rippl-Rónai za nju je platio 14 510 kruna. Uselio se u kuću 1908. i ondje umro 1927. godine. U Vili Rim njemu i Lazarine ostvario se velik zajednički san. Na tom se mjestu odvija novo poglavlje životnoga romana. Aktualni dom bio je od presudne važnosti za njegov život i umjetnost. Novi dom više nije bio izoliran u odnosu na prvi. Njegova je intimnost posve druge naravi: od blizine prirode oslobodio se prostor osjećaja. Iduću Rippl-Rónaijevu slikarsku obnovu donijet će nov životni stil, nov sadržaj koji oblikuje sudbinu. I u Vili Rim se njeguje kult doma. U njoj nema namještaja iz vlastitog dizajna, no uređenje je specifično i elegantno. Između zidova obojenih žutom i plavom bojom nalaze se sekreteri, sjedaće garniture, kreveti, stolci, perzijski ćilimi i mnoge vaze za cvijeće empire i bidermajerskog stila. Na osunčanom dijelu parka nalaze se ruže i cvjetne lijehe, a pod gustim krošnjama prohladna skrovišta. Pored parka, posjed ukupne površine od deset jutara obuhvaćao je i voćnjak, pašnjak, ograđenu životinjsku farmu i oranicu. Sve je to služilo stvaralačkom radu umjetnika. Ugodnih, sunčanih dana slikao je u parku, a ostalih dana u svom atelijeru u koji je prenamijenio vinarsku kuću. Nastale su slike o vili, o životu koji se oko nje odvija, o proljetnim poslovima na posjedu, o ljetnoj i jesenskoj žetvi. Umjetniku je to bila sva briga o gospodarstvu. Procvat gospodarstva djelo je brige i marljivosti njegove supruge. Šesterosobna vila izgrađena je kao ljetnikovac. U zimskim hladnoćama nisu mogli ugrijati zidove. Počeli su živjeti na dva mjesta. U Budimpešti su iznajmili stan s atelijerom na putu Kelenhegyi út, na obronku Gellérthegya. Tako je slikar mogao uživati u društvu umjetnika i zanimanju koje je oko njega buknulo.
Rippl-Rónai nije imao djece sa suprugom, no u bajkovitu okružju Vile Rim osjećali su nedostatak žamora zaigrane djece. Taj su nedostatak nadoknadili usvojenom djecom. Iz Lazarineine obitelji udomili su 10-godišnju Anellu Paris kao vlastito dijete, a preko Rippl-Rónaijeva mlađeg brata Lajosa usvojili su Ferenca i Róberta Martyna. Djeca su dobila zapregu s magarcem, psa, mačku, pa i prekrasnog mužjaka pauna, koji je najavljivao goste. Paun imenom Jankó bi, kad bi izdaleka začuo zvuk kotača kola koja se približavaju, stao glasno kričati. Prvi gost bio je Rippl-Rónaijev omiljeni učenik Sándor Galimberti. Potom Ödön Márffy i Ferenc Medgyessy. Istaknute ličnosti mađarske moderne književnosti, književnici časopisa Nyugat, prvi su mu čestitali na uspjesima jer su ga, osobito pjesnik Endre Ady, smatrali duhovnim srodnikom. Ady je došao u Vilu Rim 1909. godine. Domaćin mu je želio ugoditi apsintom jer je mislio da se nekadašnjem pariškom pjesniku to otrovno piće sigurno svidjelo. Međutim, na pjesnikovu zamolbu konzumirali su vino s kapošvarskog Rimskoga brda. Odnos dvojice umjetnika produbio se u prijateljstvo. Najistaknutija od gostiju bila je engleska pjevačica, djevojka s gitarom, Fenella Lowell, koja je u vilu donijela boemski svijet pariškog Montmartrea. Izvodila je narodne pjesme različitih naroda s izvanrednim glazbenim osjećajem. Rippl-Rónai joj je organizirao koncert u Kaposváru i Budimpešti. Gotovo je godinu dana bila umjetnikov model za akt. U prigodama bi se u vili zatekla gomila gostiju. Ovisno o potrebi, u gradu bi za koncert ozbiljne glazbe pronalazili pijanista, a za druge prigode ciganski glazbeni sastav. Za prve su zvali Józsefa Nováka, a za potonje Lajosa Tókija i Józsefa Barczu, alias violinskog virtuoza Szimpliciusza. Mirnu idilu prekinuo je Prvi svjetski rat, koji je umjetnika zatekao u Francuskoj. Bili su u posjetu kod Lazarineine i Anelline rodbine u malom selu, gdje su francuski seljani napali stranog umjetnika koji je crtao na njihovoj ulici. Mislili su da je špijun neprijateljske Austro-Ugarske Monarhije. Rippl-Rónai morao je istrpjeti sedam mjeseci zarobljeništva dok se teškom mukom izbavio. U Budimpešti su ga uz ponešto pretjerivanja slavili kao ratnog junaka. Od njegovih slika u zarobljeništvu i skica organizirali su razvikanu izložbu. U ljeto 1916. radio je na talijanskom bojištu kao ratni slikar, u opasnoj blizini ratnih zbivanja. Njegovi su doživljaji iznjedrili stotinu skica. S njima i slikama nove slikarske faze organizirali su mu veliku izložbu u Muzeju Ernst.
U drugom kapošvarskom periodu, vezanom za Vilu Rim, nastalo je posve drugačije slikarstvo, takoreći puno uzbudljive, žive atmosfere. Tehnikom mozaičkog slikanja intenzivnih boja dekorativne naravi nastao je stil srodan „fovizmu”, tada aktualnom u Francuskoj. Umjetnik je bio ozbiljno uvjeren u to da sliku treba stvarati „slikanjem odjednom”. Valja se koncentrirati s takvom duševnom pripravnošću i žestinom da je se može završiti „u jednom navratu”. Boje ne treba miješati, nego ih iz tube staviti gotovo izravno na platno bez poteza kista, metodom tapkanja. Tom nanošenju boja prethodi crtanje slikovnih motiva (krajolik, portret, akt) s mrežom smeđih kontura, a potom dolaze boje. Kist ostavlja dojam kiše cvijeća.
„Očito moje današnje raspoloženje zahtijeva od mene žarke boje. Moja okolina sad je takva, dakle tako i djeluje na mene. Takve nas boje okružuju u mom novom kapošvarskom domu, i u vrtu. Doista sam uz grimiznu kadulju i običnu crvenu pelargoniju zavolio i posve bijelo cvijeće, no još više kromno žute cinije. Od te žute ne poznajem topliju, da ne kažem vreliju boju. Sad tražim te boje, gotovo ih skupljam, i u stanu, na predmetima, rupcima, zidovima. I od svih boja zidova najviše volim izrazito svijetlo žutu. Na jednoj mi je strani atelijer pun prozora obojen tom bojom, štoviše, čak i spavam u takvoj sobi. Sve te silne boje, dakako, dospijevaju na moje slike” – izjavio je Rippl-Rónai. Kad su ga upitali za ime stila, šaljivo ga je nazvao „kukuruznim”, što je upamtio iz tiska. Taj stil ni izdaleka nije bio uspješan kao prethodni. I među umjetnicima su mnogi odmahivali glavom u znak neodobravanja. Pozdravili su ga samo učenici škole u Nagybányi, „neoimpresionisti” („neósok”). To je bilo doba mađarskih „fovističkih” slikara, na čelu s Rippl-Rónaijem. Pedesetogodišnji Rippl-Rónai bio je u svom elementu. „Danas – nervozan sam, moje oči, duša žude za veselim životom, snažnim bojama, čvrstim obrisnim linijama. Danas volim kad boje na mojim slikama poskakuju, orgijaju i naposljetku se vjenčaju, te utope u velikoj harmoniji boja.”
Fenella, izvanredan model za akt, stigla je u Vilu Rim u pravo vrijeme, u ljeto 1910. godine. Novom slikarskom stilu ženski je akt predstavljao monumentalno ostvarenje sadržaja i forme. Među kompozicijama s aktovima ističe se slika „kukuruznog stila” pod naslovom Slikar s modelima. Na desnom kraju slike u stojećoj pozi nalazi se Rippl-Rónaijev lik kao da slika akt na otvorenom, skiciran na golemu bijelu platnu. Vidi se bijela slika – slika u slici – kao prikaz ideje i stvarnosti. Kompozicija podsjeća na klasičnu temu naslova Parisov sud, no ovdje se ne nalaze tri, već četiri gracije. Kao reakcija na ženske akte koji se mirno saginju na zelenu šljunku, među sjenovitim krošnjama, umjetnik stupa u prostor kao Bakho među nimfe. Nažalost, Prvi svjetski rat otjerao je Bakha iz njegova vrta.

Faza portreta u pastelu (1918. – 1927.)

Nakon Rippl-Rónaijeve internacije i epizode ratnog slikara više se mu nije vratilo zlatno doba života. Međutim, ratna propaganda ta je dva događaja prisvojila i zauzvrat mu priskrbila popularnost u cijeloj zemlji. Izložbe održane u Budimpešti 1915. i 1917. donijele su mu dobre kritike i brojne otkupe djela. Slavljeni umjetnik, kojeg je sve više privlačila Budimpešta, isplanirao si je novi slikarski program. Godine 1923. ravnatelju muzeja Lajosu Ernstu je pisao: „Želim naslikati sve koji ovaj mali promjenjivi ostatak naše zemlje čine velikim i kulturno priznatim.” Tako su nastala remek-djela mađarskoga portretnog slikarstva na kojima su pisci iz časopisa Nyugat: Zsigmond Móricz, Lőrinc Szabó i Mihály Babits. Među njih valja uvrstiti i autoportrete, od kojih je najslavniji „Autoportret s crvenom kapom” (1924.).
Stotine dobrostojećih peštanskih građana obasipale su ga narudžbama jer je ušlo u modu da Rippl-Rónai naslika njihov portret. Osobito njihove supruge i kćeri, jer im je portret u pastelu pružao dojam visoke elegancije svjetskoga grada. Tu mu se isplatila sposobnost kojom je svoje obožavanje ženskoga roda odražavao u umjetnosti. Portreti u pastelu nastajali su lako, za sat-dva, i imali su svoj ritual. Pri narudžbi bi se pozvao k naručiteljima na ručak. Dogovorio bi jelovnik. Tijekom ručka pomno bi promotrio model. U mislima bi zabilježio karakteristične crte osobnosti i duha, potom bi sit prionuo na posao s gotovim planom. Ponio bi svoj komplet pastela i kartonski list hrapave površine. Već je u postavljanju poze glave bila vidljiva „riplijevska” elegancija. Crnom bi kredom nacrtao lice pa bi površinu ispunio bojama. Bio je stručnjak u izradi ženskog lica. Pad uvojka, šešir, krzneni ovratnik, ruke u rukavicama, prsten, šminka, ruž za usne bili su istaknuti dio rekvizita. Jedna od mlađih djevojaka koje su mu pozirale više ga je puta nadahnula na slikanje, te se postariji umjetnik u nju zaljubio. Muzu, Elzu Bányai nazvao je Zorkom. Nakon početnog skrivanja njihov se odnos sve više otkrivao. Zorku je odijevao, školovao za glumicu i uveo u društveni život. Lazarine je već preživjela nekoliko slikarovih tajnih avantura, no taj ju je dugogodišnji odnos ogorčio. Životnog je druga dobila natrag tek kad je obolio. Rippl-Rónai je 1925. godine doživio moždani udar, nakon čega je trebao stalnu skrb. Pokušavao je raditi i oduzetom rukom, no uzaludno. Preminuo je 25. studenog 1927. godine u dobi od 66 godina u Kaposváru, u Vili Rim. Na mjesno groblje ispratilo ga je mnoštvo ljudi.
Zbog neumorne stvaralačke aktivnosti ostavština je Józsefa Rippl-Rónaija velika i značajna, kako u duhovnom, tako i u materijalnom smislu. Opus mu, uključujući ulja na platnu, pastele, crteže i primijenjenu umjetnost približno broji 3800 djela. Najveće zbirke njegovih radova nalaze se u Mađarskoj nacionalnoj galeriji u Budimpešti te Muzeju Rippl-Rónai u Kaposváru. Potonji je utemeljila osnivačka donacija umjetnikova mlađeg brata, Ödöna Rippl-Rónaija. Umjetnikova udovica je od gospodarstva Vile Rim i prodaje slika živjela još dvadeset godina. Godine 1947. ostavština je prešla na dr. Róberta Martyna, posinka koji je skrbio o Lazarine i koji je smjerno čuvao zgradu vile, namještaj i osobni arhiv sve dok 1978. vila nije pretvorena u memorijalni muzej Józsefa Rippl-Rónaija. Vila Rim, kao osobit muzej i danas čuva svoj izvorni sjaj. Posjetitelja dočekuje ozračje interijera 1910-ih godina, a u stalnom memorijalnom postavu i rekonstrukcija – u Drugom svjetskom ratu uništenee – blagovaonice iz palače Andrássy, što je omogućilo prikaz presjeka umjetnikova cijelo-životnog opusa.

Zbirka Ödön Rippl-Rónai.  Majstor i njegov utjecaj

Józsefa Rippl-Rónaija cijenimo kao prvoga modernog slikara, koji je u Ugarskoj, odnosno Mađarskoj obilježio novo doba umjetnosti. Njegov primjer slijedio je novi naraštaj. Slikarov brat Ödön Rippl-Rónai (1865. – 1921.) također zaslužuje riječi pohvale i priznanja jer je među prvima stao u red kolekcionara modernog slikarstva. U provincijskoj Ugarskoj on je imao prvu modernu, mađarsku zbirku „fovističkog” duha. Kolekciju od tisuću umjetnina ne čine djela umjetnika iz starih vremena, nego radovi umjetnika 20. stoljeća. Svojom je ostavštinom osnovao Muzej Rippl-Rónai u Kaposváru. Djelovao je istodobno s Marcellom Nemesom i Adolfom Kohnerom, koji su od 1890-ih do 1920-ih godina podržavali slavodobitni razvoj mađarskoga modernog slikarstva. Te su osobe drugačijeg načina razmišljanja hranile i održavale na životu „novorođenu”, vitalnu umjetnost toga doba. Nisu čekali ocjenu koja bi prošla kroz sito vremena. Oni su postali činiteljem koji stvara vrijednost budućim naraštajima. Ödön Rippl-Rónai po zanimanju je željezničar, no slijedeći učenje i upute starijeg brata postao je kolekcionarom umjetnina „dobra oka”. Njegova se zbirka može promatrati po stilskim skupinama. Zastupljene su umjetnička škola u Nagybányi (Nagybányai Iskola), Društvo mađarskih impresionista i naturalista (Magyar Impresszionisták és Naturalisták Köre, MIÉNK) te skupina Osmorice koja se veže uz sezanizam i fovizam. Brojne su neovisne, velike ličnosti, te umjetnici koji se mogu smjestiti u njihovu „aureolu”. Niz je imena impozantan: József Rippl-Rónai, János Vaszary, Károly Ferenczy, László Mednyánszky, Béla Iványi Grünwald, István Csók, Lajos Gulácsy, Sándor Galimberti, Ödön Márffy, Dezső Czigány, Károly Kernstok, Béla Czóbel, Bertalan Pór, Dezső Orbán, Csaba Vilmos Perlrott, József Egry, Gyula Rudnay, Adolf Fényes, Lajos Kunffy, István Nagy, Béla Kádár, Mária Lehel, Aurél Bernáth, Ferenc Martyn. Secesija je utjecala i na dvojicu Rippl-Rónaijevih kapošvarskih zemljaka istog naraštaja, Jánosa Vaszaryja i Lajosa Kunffyja kad su boravili u Parizu na prijelazu stoljeća. I njihove su karijere veličanstvene. U zbirci se nalazi skupina koja se može smatrati krugom Józsefa Rippl-Rónaija, onih koji su neko vrijeme bili uz Majstora, a poslije odabrali samostalni put. Njegovi su članovi Sándor Galimberti, Béla Kádár, Aurél Bernáth i Ferenc Martyn. Galimberti, Rippl-Rónaijev omiljeni učenik među prvima je postao slikarom kubizma. Rane slike Béle Kádára su pod utjecajem Rippl-Rónaijevih slika interijera. Auréla Bernátha je među kapošvarskim mladima otkrio Majstorov mlađi brat, Ödön „bači”. Ferenc Martyn odrastao je u Vili Rim kao mali slikarski šegrt da bi poslije postao jednim od predvodnika mađarskoga nefigurativnog slikarstva.

János Horváth
 

(D.H.F., 16.04.2018)