izložba

'Ja legoman', izložba Dalibora Popoviča


vrijeme: 25.01.2018. - 10.02.2018.
mjesto: Split, Salon Galić

Izložba 'Ja legoman' u organizaciji HULU Splita otvara se u četvrtak, 25. siječnja u 19 sati u Salonu Galić i može se razgledati do 10. veljače 2018.  

Kustosi izložbe su Dalibor Lovrić i Vjeko Santrić.

IZJAVA AUTORA O RADU
 
''Izložba je zamišljena kao uprizorenje  jedne životne priče postavljene u likovni kontekst s  dodanim elementom  vremena  koji kroz tok različitih nejasnih epizoda čini jednu cijelinu a vrijeme se pojavljuje i kao zbroj odnosno sukob prošlosti i sadašnjosti . Autor kombinira različite medije kao što je strip , film i kazalište te ih postavlja kroz  instalacije koje prikazuju zaustavljene prizore jednog naivnog i infantivnog lego svijeta  u odrazu njegove okoline. Kôd, odnosno ključ čitanja ove priče ima nekoliko nivoa. Od promatračevog subjektivnog  sjećanja na igru s lego figurama preko autorovog likovnog  uratka do video projekcije koja opet na svoj način nudi pojašnjenje enigme života.''
 



JA LEGOMAN
(predgovor za izložbu)

Budno snatrenje Dalibora Popoviča

Pogledom sa startnog bloka izložbe Dalibora Popoviča, prije nego li sam išta počeo bilježiti o konkretnim dojmovima, bilo je razvidno da je riječ o omnibus izložbi vrlo ozbiljne post-historijske infantilizacije. O umjetnosti koja zaobilazi modernističke ograde medija i uvriježene naracije „velike priče“. Izlošci su postavljeni u kaleidoskopskom krugu predstavljanja i gustom semantičkom odnosu. Pozivaju na uranjanje u kontroverzna značenja koja, međutim, otežavaju čitanje i čovjeka čine zdvojnim. To će imati za posljedicu pitanje kako zapravo dekodirati znak koji nije u najvećoj mogućoj mjeri integriran sa svojim vizualnim označiteljem. Uostalom, riječ je o enigmi kojom je obzidana sva umjetnost, sve njezine inačice - kako uspostaviti vezu između oblika i bezvremenske biti stvari. Izložba je u svakom slučaju provokativan koncept s onu stranu logike standardnog predočavanja i naracije. Vizualna istina, urušena u samorazumljivosti, ovdje puno ne pomaže kritici i smišljanju ogleda na tradicionalni način, nego na ponešto ekcentričan, izmješten način pričanja male, osobne priče.

Velika većina ljudi i nacija živi svoju sadašnjost kao da je ona korelat prošlosti. Štoviše, kao da je prošlost važniji dio sadašnjosti. Nama je u Hrvatskoj ta Vorgangene Zukunft vrsta naslijeđenog refleksa i nimalo umirujućeg prepoznavanja. Napose od vremena kad smo se od kolektivističkog socijalističkog saveza raspali u pojedince. Ona je u Popovičevom radu vidljiva kao perspektiva djeteta koja, primjerice - u lopti vidi nešto uglato, kroz kanočal uzurpiranih prerogativa djetinjstva, koje su jednom nestali pod najezdom diktata iluzije kako to funkcionira s javnim prostorom, umjetničkom slobodom i estetikom moći (...)

(Dr.sc. Dalibor Lovrić)

 

(D.H.F., 22.01.2018)