" />
izložba

Izložba 'F20.5.' mlade umjetnice Glorije Lizde


vrijeme: 09.01.2018. - 20.01.2018.
mjesto: Split; Salon Galić, Marmontova 3

Izložba 'F20.5', u organizaciji HULU Split, otvara se u utorak, 9. siječnja, s početkom u 20 sati, u Salonu Galić, a može se razgledati do 20. siječnja 2018.   

Serija fotografija F20.5 prikazuje sjećanja na razdoblje kada je autoričin otac bolovao od shizofrenije.

 

Rekreirajući njegove vizualne halucinacije umjetnica stvara novo okružje u koje postavlja dvije sestre i sebe kako bi prikazala utjecaj shizofrenije na pojedinca, ali i na odnose unutar obitelji. Fotoaparat koristi kao terapeutsko sredstvo pomoću kojeg reinterpretira prošlost te preispituje vlastiti identitet.

 

Za ovaj ciklus fotografija  Glorija Lizde je dobitnica prošlogodišnje Dekaničine nagrade. 

 

Izjava autorice o radu:

 

Serija fotografija F20.5 prikazuje sjećanja na razdoblje kada je moj otac bolovao od shizofrenije. Rekreirajući njegove vizualne halucinacije stvaram novo okružje u koje postavljam svoje dvije sestre i sebe kako bih prikazala utjecaj shizofrenije na pojedinca, ali i na odnose unutar obitelji. Fotoaparat koristim kao terapeutsko sredstvo pomoću kojeg reinterpretiram prošlost te preispitujem vlastiti identitet.

Rad F20.5 podijeljen je na tri dijela; portrete, fotografije halucinacija te mrtvu prirodu. Tri portreta, na kojima smo moje sestre i ja, objektivna su dokumentacija naših lica te uvod za daljnje gledanje fotografija u seriji. Fotografije halucinacija su inscenirana tumačenja sjećanja, osjećaja i halucinacija, dok mrtva priroda predstavlja očev pogled i njegovo unutarnje stanje. Sam naslov F20.5 referira se na medicinski kod za rezidualnu shizofreniju od koje je moj otac bolovao.

Fotografskom rekonstrukcijom djetinjstva nastojim reinterpretirati osjećaje i događaje te produbiti i osvijestiti ono što je sačuvano u memoriji. Potiskivanjem sjećanja dolazi do njihovog gubitka, dok se reinterpretacijom daje novo viđenje stvarnosti, prilika za preispitivanje prošlosti. Iako je shizofrenija turbulentno stanje u kojem su česte neočekivane epizode halucinacija, ovim fotografijama prikazujem završno stanje, ono u kojem je sve već prošlo, pa ne preostaje ništa drugo nego se vratiti u određeno razdoblje i pokušati ga interpretirati, gledajući ga drugim očima odnosno fotoaparatom.

 

F20.5

 

Ne čini se marginalnim da je introspekcija kao metoda uvedena u istom stoljeću kada su izumljene i tehnologije stabilizacije slike. Fotografija i psihoanaliza su štoviše dugo vremena bile i preklopljena područja, s tehničke strane uvjetujući percepciju sa ponavljanjem slika, uokvirivanjem i odsijecanjem realnosti, dok s teorijske uvodeći sasvim nove fokuse na nekrofiliju, vojaerizam i fetišizam kao posljedice razvoja samog medija. Fotografije je također poslužila i kao objašnjenje same paradigme, nasljeđujući tako model camere obscure koji se redovno uzimao u referencu za podsvjesno. U Intepretaciji snova, Freud je tako uspredio psihu sa vizualnim sredstvom nalik mikroskopu ili fotografskom aparatu.  Prema Mary Bergstein, fotografija kao medij je vjerojatno i utjecala na razvoj različitih teorija freudovske analize, poput one fetišizma, magičnog mišljenja, surogacije i animizma.  Stoga je zaključila; “Ukoliko je psihoanaliza metodologija gledanja u prošlost i propadanja kroz vrijeme, tada je to i fotografija”.  Na sličan je način i Walter Benjamin usporedio kameru sa nesvjesnim u Maloj povijesti fotografije; “Kamera nas uvodi u nesvjesnu optiku jednako kao što i psihoanaliza nesvjesnog uvodi impulse”.  Benjamin je dodatno razradio tezu o fotografiji kao metafori nesvjesnoga, uvodeći koncept optičkog nesvjesnog u fotografiju, rekavši da je fotografija slična psihoanalizi.   Rosalind Krauss je u svojoj fragmentiranoj teoriji Optičkog nesvjesnog nastavila rabiti taj koncept u izvornom obliku, za analizu nadrealnih i apstraktnih umjetničkih djela.  [...]

U praksi, jedno je istraživanje sprovedeno uz pomoć fotografije odigralo veliku ulogu u razvoju suvremene psihijatrije. Jean-Martin Charcot, učenik Guillaume Duchenne de Boulognea, bio je orijentiran na vanjsko bilježenje unutarnjih stanja, koristeći fotografiju u dijagnostici u Salpêtriere sanatoriju, poznatom po slikama histerije i hipnoze.  […] Te naivne slike egzaltiranih žena trebale su potkrijepiti dijagnoze, prije nego li pokazati moć fotografskog portreta općenito. Stoga ne čudi da je i sam Freud studirao na  Salpêtriere klinici.[…]

 

Vizualni medij se preporuča kao terapijsko sredstvo još od 70-ih, vrhunac dosežući u žanru autoportreta. Klinička foto-terapija, kao metoda koju Raymond Cornelison razvija u 60-ima u praksu se stavlja tek u 70-ima od strane većeg broja terapeuta u Kanadi, UK i SAD-u. […] Suvremeni razvoj u foto-terapiji primiče se prema istraživanju u egzaktnim znanostima, poput neuroznanosti.  Druge, dodatne metode koje se razvijaju od tada, posebno sa digitalnim medijima, istražuju kapacitete digitalne slike u prevenciji  i liječenju različitih psiholoških problema. […] Fotografija se pokazala korisnom u slučajevima kada pacijenti nisu u mogućnosti, ili ne pak žele govoriti o svojim traumama, [...] Fotografije su se pokazale korisnim sredstvom i u situacijama i uvjetima kada se pacijenti nisu u stanju formulirati, bilo zbog općenitog manjka rječnika, manjka preciznih definicija koje bi bile pogodne za verbalizaciju različitih stanja i osjećaja, ili naposljetku zbog društveno uvjetovanih okolnosti auto-cenzure, ili pak prohibicije svjesnog direktnog govora.

 

Ana Peraica (iz predgovora za izložbu)

 

(R.P.B., 04.01.2018)