izložba

Wittgenstein mantra, Josip Zanki


vrijeme: 28.10.2017.
mjesto: Osijek, Galerija Kazamat

U prostoru Galerije Kazamat će se u subotu, 28 listopada u 20 sati održati otvorenje izložbe „Wittgenstein mantra“, umjetnika Josipa Zanki. Prije otvorenja, u 19 sati, održati će se razgovor s umjetnikom. 

O IZLOŽBI:

Ernesto Grassi u Moći mašte tvrdi kako unutar zapadnjačke racionalističke filozofije dominira stav kako je osoba koja se izražava slikama i metaforama nesposobna vinuti se do visine pojma. Nastavlja citirajući Hegela: „Što je veći udio mišljenja u predodžbi, to se više gubi prirodnost, pojedinačnost i neposrednost stvari (...)“ Različiti su načini vizualnog prikazivanja neke stvari, a najjednostavnije je prikazati stvar onako kako je ljudsko oko vidi. Postavlja se, međutim, pitanje kako prikazati pojam ili osobu ili predmet o kojem čovjek nema vizualno iskustvo. Ovaj je problem kroz povijest bio vrlo inspirativnim mjestom sukoba mišljenja, osobito kod različitih religija i vjerovanja čiji su se sljednici morali dovinuti kako prikazati stvarnost koju intuitivno osjećaju i u nju vjeruju, ali je okom ne vide.
Unutar kršćanstva već su se od najranije njegove povijesti oblikovale strategije vizualnoga prikazivanja Boga, Isusa Krista ili Bogorodice. Bog, iako osoban, najčešće je bio tretiran kao pojam, a kada ga se prikazivalo u antropomorfiziranom obličju koristilo se likovno i ikonografsko naslijeđe vizualizacije božanstva iz antičkoga razdoblja. Krist je pak svojim životom na zemlji zadužio i ljudsku tjelesnost, a legenda o Veronikinu rupcu bila je i ostala obrazac ili norma za prikazivanje njegova vanjskog izgleda koji je rijetko doživljavao ikonografske promjene. Među osobito zanimljive prikaze osoba i pojmova svakako treba ubrojiti i ikone. Već od prvog primjera naslikane Bogorodice evanđelista, ujedno i nebeskog zaštitnika slikara i umjetnika, postavljen je kanonski prikaz nerukotvorene slike (grč. aheiropoietos) koja je kroz stoljeća doživljavala neznatne promjene. Ikona je slikala pojam, a kako religijski pojmovi kršćanstva poput Boga, Sina, Duha Svetoga ili Bogorodice ujedno imaju i dimenziju osobe, naslikani su pojmovi morali biti (barem približno) nalik živim osobama. Na istovjetan se obrazac u novom ciklusu svojih crteža naslanja Josip Zanki koristeći iskustva thangka slikarstva nastalog u okrilju tibetanskog buddhizma. Povijest je prikazivanja Buddhina lika, vrhovnoga učitelja buddhizma, vrlo zanimljiva, ali i nedovoljno poznata samoj buddhističkoj tradiciji. Prvi su prikazi Budhe iz 1. i 2. stoljeća prije Krista prikazivali Buddhu koristeći simbole, a u kasnijim su se razdobljima razvili različiti stilovi njegova prikazivanja. Vizualni je obrazac Buddhina prikaza nastao na vjerojatno i pod grčkim utjecajem, ali svu verifikaciju svakako zahvaljuje legendama o Buddhinim prethodnim utjelovljenjima iz kojih je, moguće, nešto naslijeđeno.
Najnoviji ciklus Josipa Zankija proizašao je iz njegovih antropološko-umjetničkih istraživanja provedenih u sklopu doktorskog studija u kojem se između ostaloga bavio i statusom slike i načina na koji se pristupa vizualizaciji svijeta i božanstva u okviru tibetanskoga buddhizma. Provevši neko vrijeme u tibetanskoj školi Thangde Gatsal u Indiji, Zanki se upoznao s iskustvom thangka slikarstva koje je ikonografski i estetski razvijeno i definirano u okrilju tradicije tibetanskom buddhizma između 11. i 15. stoljeća. „Thangka slike“, kaže Zanki, „stvaraju gotovo beskonačan niz objekata pobžnosti“, a njihova je izrada duboko povezana s meditativnim i kontemplativnim stanjima samih slikara koji ih izrađuju. Poseban status unutar thangka tradicije ima prikaz Buddhina lika, kojeg nitko od slikara nikada nije vidio. Prema jednoj legendi, lik je učiteljev nastao kada je netko gledajući površinu vode na njoj vidio njegov odraz te je na temelju tog sjećanja utvrđen Buddhin ikonometrijski obrazac. „U thangka je slikarstvu zato kopiranje po starim majstorima ne samo učenje slikarskih postupaka od kompozicije do proporcije već utjelovljenje u materiju starih likova Božanstava putem novog zagovora“, piše Zanki. Iz toga su razloga sve do 19. stoljeća slikari thangke ujedno bili i monasi jer čin utjelovljenja božanstva u sliku sveti je obred povjeren isključivo svećenicima. Brojnim primjerima koje slika, Zanki dodatno istražuje prostor likovni prostor shvaćen na način koji se ne oslanja na geometrijsku perspektivu. Prostor je slike važna istraživačka karakteristika njegova rada već dugi niz godina te je vidljiv i u ranijim ciklusima proizašlih iz umjetnikovih velebitskih iskustava slavenskoga mitološkog duha. Ivica Župan uz izložbu „Oltar“ ističe kako se na Zankijevim crtežima uočava „poigravanje s prostorom koji se konstruira na načelu drugačije vizualnosti: uočavamo nedostatak racionalne sistematičnosti, točnije, klasične kompozicije i hijerarhijske strukture u njoj, uobičajene podjele slike na planove (...) stabla što ih Zanki izdvaja na platno ne prenosi u u prosedeu klasičnog zlatnog reza, nego po načelima Pitagorina (prostornog) zlatnog reza, koji utjelovljuje elemente ezoterijskog, pomalo i kabalističkog učenja te podastire odnose i kolorit koji imaju određenu simboliku.“ Slične slikarske obrasce on nastavlja razvijati i u novom ciklusu, ali ovoga puta njegovo je iskustvo protkano novih duhovnim uporištem – iskustvom thangke.
Video instalacija, čiji je naziv korišten za čitav ovaj izložbeni projekt, nastala je na temelju Zankijeve site specific instalacije nastale za vrijeme njegova istraživačkog boravka u McLeod Ganj u Indiji 2011. godine. U parku ispod Dalaj Lamina hrama hodočasnici ostavljaju mnoštvo kamenja s ispisanim mantrama pa je Zanki potaknut tim iskustvom na svoj kamen ispisao citat Ludwiga Wittgensteina „As the things are, there is God; God is as the things are“ koji je također smatrao svojevrsnom mantrom. Video instalaciju koja se sastoji od izmjene tri prizora na zaslonu među kojima je i Wittgensteinov citat bazrao je na sustavu mantre, a čitavu vizualnu predstavu prati glazba Bojana Gagića implicirajući njezinu upravo mantričnu prirodu.
U video instalaciji „Mantra“ koju je realizirao 2017. godine uz Zankija su sudjelovali kolumbijski umjetnici Hernando Javier Navarro, Jonathan Stibe Garzon Metamoros, Alejandra Lizeth Capera Ayure, Andres Fabian Dominguez i Aura Mellisa Castillo. Na njoj Zanki bilježi umjetnički eksperiment u kojem su sudjelovali pripadnici različitih kulturoloških i vjerskih orijentacija. Oblikujući vlastitu mantru, prenoseći je šaptanjem drugima i slušajući mantre drugih koji su im u zamjenu šapnuli svoju mantru, svaki je od sudionika oblikovao vlastitu zastavu koja je postala vizualizacija njegove kulturološke uvjetovanosti i trenutnog iskustva. On se ovim radom nadovezao na koncept Hala Fostera koji je govorio o „umjetniku kao etnografu“ što u kontekstu umjetničkih i antropoloških istraživanja koje provodi Zanki uistinu jest.

Igor Loinjak
 

(D.H.F., 27.10.2017)


 



http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu