Kruno Sudec: Tišina i nada, izložba fotografija

"O fotografijama u ovoj mapi – premda bi se o svakoj mogao napisati zasebni esej – bilo bi najbolje šutjeti, i ni jedne riječi napisati. Pred njima bi najmudrije bilo stajati u potpunoj tišini, i dopustiti im da iz nas neprimjetno istisnu buku kojom smo ispunjeni već toliko dugo da je nismo zapravo više ni svjesni: izloženi smo joj i izlažemo joj se svakodnevno do te mjere da ćemo sasvim izvjesno, pokušamo li – usudimo li se – uistinu na trenutak osluhnuti tišinu kojom emaniraju i na koju pozivaju, osjetiti nelagodu pa moguće i želju da pobjegnemo, jer slutimo: u tišini se kriju ona prava pitanja, i bojimo se čuti ih. Navikli na zvučne ugrize i kakofoniju glasova oko sebe i u sebi, kakofoniju kojoj i sami pridonosimo jer smo zaboravili što znači znati kada, kome, što i zašto trebamo govoriti, šutnja i tišina postale su nam tuđima. Pa ipak, dok promatramo ove radove, ćutimo nekim čulom duha da u njima ima nešto upravo ljekovito, nešto čega smo nasušno potrebiti, ćutimo da je fotograf uspio materijalizirati one rijetke momente kad odjednom, kao kroz neki procjep u dimenzijama, do nas dopre tračak i dašak sakralnog, odbljesak transcendentnog, šapat onostranog. Ovladamo li stoga nestrpljivošću i ostanemo li dovoljno dugo pred bilo kojom od ovih slika, damo li im da one gledaju nas, osluhnemo li ih, evocirat će u nama nešto davno zatomljeno i zaboravljeno, sjetit će nas nečega što smo nekoć znali, počet ćemo disati sporijim ritmom i, s tihom radošću, osjetiti kako nas blago prožima mir. I nada." – Darko Milošić, tekst predgovora