'Marko Rašica: po trnju do zvijezda i zaborava' – predavanje u Dubrovniku

Slikar Marko Rašica (1883.-1963.) rođen je u Dubrovniku, gdje je dobio osnovno obrazovanje. Već u dječačkoj dobi pokazivao je slikarski talent, a slikati je učio sporadično, u atelijerima stranih slikara nastanjenih u Dubrovniku i slikara - povremenih posjetitelja, do 1903. kad izvodi scenografije za Vojnovićev Ekvinocijo. Dubrovačka općina potaknuta uspješno obavljenim poslom dodjeljuje mu stipendiju za odlazak na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču, a nakon položenog prijemnog ispita na jesen 1903. odlazi u Beč. Kozmopolitski univerzalizam snažno utječe na mladog Rašicu; prati izložbe „Secesije“, posebno radove Gustava Klimta, a i sam stvara u duhu novog secesijskog pokreta djela plenerističkog predznaka, secesije i simbolizma, poentilističkim duktusom. Zajedno s nekoliko hrvatskih i slovenskih studenata umjetničkih studija osniva društvo „Vesna“, s namjerom kreiranja djela nadahnutih domaćom etnografskom baštinom. Izlaže na izložbi umjetničkog udruženja „Hagenbund“, a potom i na Austrijskoj izložbi priređenoj u Londonu 1906. Sljedeće 1907. završava studij i odlazi u Ljubljanu, a zatim čitavo desetljeće mijenja boravišta, putuje Italijom, a duže se zadržava u Dubrovniku, Münchenu, Pragu, Parizu i Nizozemskoj. Paralelno priređuje i brojne izložbe, popraćene pozitivnim likovnim kritikama. Bio je član Društva „Medulić“ do jeseni 1910., a nakon izlaska iz Društva stvara i dalje djela u duhu medulićevske estetike. Dvije slike izložio je na 40. izložbi „Secesije“ 1912. u Beču, zapažene od komentatora bečkog lista Neue Freie Presse, Franza Servaesa. U Parizu izučava tehniku iskucavanja metala i usvaja estetiku art décoa. Godine 1917. dolazi u Zagreb, a nakon zapažene izložbe u Salonu Ullrich uskoro dobiva mjesto profesora na Obrtnoj školi i u Zagrebu se trajno nastanjuje. Tijekom trećeg desetljeća, apogeja Rašičina stvaralaštva, izvodi niz javnih sakralnih kompozicija, a gotovo svake godine priređuje samostalne izložbe u Salonu Ullrich. Izvodi djela različitih tehnika u duhu aktualnih realizama, s izrazitim priklonom magičnom realizmu i art décou. Izlaže na Pariškoj izložbi 1925., a potom objavljuje članak s nizom ideja o primjeni nacionalnih motiva. Svoje ideje konkretizira kreiranjem niza predmeta predstavljenih na izložbi „Djela“ 1927. u Zagrebu. Te aktivnosti kulminacija su Rašičinih nastojanja definiranja i primjene nacionalnih motiva, uočljivih od studentskih bečkih aktivnosti u društvu „Vesna“ i djelovanja u duhu „Medulića“, a sukladne su sličnim procesima manifestiranim u tom razdoblju na srednjeeuropskom prostoru i u Hrvatskoj. Bio je iznimno svestran umjetnik, pored radova u ulju i akvarela okušao se i u grafičkim tehnikama, iskucavanju metala, vitrajima, mozaicima, primijenjenim umjetnostima: grafičkom i tekstilnom dizajnu, karikaturama, kontinuirano praćen od likovne kritike. Izveo je niz pejzaža dubrovačke okolice i sjevernog Jadrana iznimnih vrijednosti, a njegova djela uvrštena su u najznačajnije preglede hrvatske umjetnosti prve polovine 20. st. i nalaze se u fundusima većine hrvatskih umjetničkih muzeja.