Izložba Eugena Fellera u Galeriji umjetnina

'Eugen Feller u sklopu projekta „Katamaran Art“ izlaže dvanaest slika (akrila) srednjeg formata nastalih unutar posljednjih nekoliko godina. Ove slike „bez naziva“ dio su ciklusa kojeg je u fragmentima publika mogla vidjeti na izložbama pod nazivom „Nove slike“ u Galeriji Kranjčar u Zagrebu i Galeriji Sv. Toma (Muzej grada) u Rovinju tijekom prošle, 2018. godine. Valja ih promatrati u širem kontekstu autorovog cjeloživotnog umjetničkog angažmana, od radikalnog informela (krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća) i čuvenog ciklusa „Malampije“ do radikalne neprikazivačke (uvjetno rečeno geometrijske) apstrakcije s dominantno plošnim rješenjima i gotovo nikakvim naznakama iluzionizma, koje Feller slika od početka novog tisućljeća do danas. „Slikarstvo kakvo Feller provodi u svojim ciklusima poslije 2000. godine ostaje manualno po izvedbenom postupku, no u biti je ono mentalno, analitičko, samoreferencijalno, dakle provedeno slikarskim razmišljanjem u koje je uvršteno iskustvo minimalne i konceptualne umjetnosti.“ Izložene slike zasnovane su na relativno jednostavnoj kompozicijskoj strukturi monokromne osnove, dijalogu obojenih geometrijskih površina, pri čemu su (u dobrom duhu supremacije esencijalnog) uglavnom nepravilni geometrijski oblici i linije vizualno apstraktni dvodimenzionalni entiteti, na prvi pogled, bez osobitog značenja, skrivene poruke ili putoključa kojim bi se otključala brava u vratima opreka što čuče u nama samima, vratima labirinta nespokoja iz kojeg se izlaz tako često eskapistički traži najčešće sasvim pogrešno izvan sebe, pa na koncu konca, i u umjetnosti kad ponestane drugih „rješenja“. U ovim kompozicijama zagasitog dubokog kolorita, zatvorenim procijepljenim fasadama težine koja šuti i slutnjama nekog dna nemogućeg, zvuk je (i) putem nepravilnog ritma sastavni dio cjeline. Ako ga zanemarimo, ostajemo nedoumicom usidreni u hermetičnom kadru, ne toliko Fellerove slike koliko vlastite inertnosti, a Fellerovu sliku ispred sebe vidimo u tom slučaju samo kao koricu zatvorene knjige. Za otvoriti je potrebno je pokrenuti sebe, dokinuti distancu, sići s pijedestala; usuditi se makar fiktivno krenuti kroz pukotinu što nemarom, što ravnodušjem, što vremešnošću okrznutih dveri i proći s druge strane ogledala. Ono što pritom jako razgaljuje nije bavljenje formalnom analizom slike, već oniričko poniranje „slikom“ prerazdijeljenog prizora u kojemu se uvijek ocrtavaju najmanje dva ruba: jedan smiren i suglasan i drugi pokretan i prazan koji je tek mjesto njegova učinka. Hrabro koračanje putem na kojemu putnika nema. Na kraju krajeva, „možda Feller u svom svijetu nije sam. U njegovu slučaju to sad nije krajnje važno. Važna je prisutnost upornoga istraživača koji s blagom strpljivošću postavlja znamenja o svojim koracima prema neznanom i nečuvenom odgovoru na pitanja koja nas pitaju, a ne mi njih.“ Misli koje odzvanjaju vremenom da bi svoju aktualnost potvrdile kako onda tako i sada i ovdje, kao uostalom i slike slobodne od svake intencionalnosti i od svake refleksije a posteriori.' (Toni Horvatić, kustos)     

Opširnije >>>