To je 17. u nizu znanstvenih skupova koji se organiziraju u čast hrvatskih književnih povjesničara, kao dio znanstvenog projekta Hrvatski književni povjesničari koji vodi Tihomil Maštrović, viši znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU.
Po Maštrovićevim riječima, Maraković se svojom književnokritičkom djelatnošću istaknuo kao obrazovan i obaviješten hrvatski književni, kazališni i filmski kritičar katoličkoga smjera te bio među prvima koji su zbivanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti povezivali s europskima.
"Odlikovalo ga je zanimanje i otvorenost za nove tendencije, pokrete i eksperimente u književnosti. Književna djela je razmatrao kroz prizmu svojevrsnoga književnoga anifestnoga programa, temeljenoga na načelima kršćanske filozofije i etike. S pravom mu se pripisuje najveći utjecaj na postanak i razvoj hrvatskog katoličkog književnog pokreta“, rekao je Maštrović na otvorenju skupa.
Ljubomir Maraković (Topusko, 1887. – Zagreb, 1959.), studij slavistike i germanistike završio je u Beču, a kao pristaša hrvatskog katoličkog pokreta u Beču četiri je godine uređivao katolički časopis Luč. Bio je gimnazijski profesor u Banja Luci i Zagrebu, dva je desetljeća uređivao Hrvatsku prosvjetu a od 1941. urednik je za film, poredbenu književnost i teoriju književnosti u Hrvatskoj enciklopediji.
Godine 1944. postao je profesor na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu, ali je 1945. bio suspendiran kao profesor sa svih državnih učilišta, 1947. osuđen i zatvoren s dvogodišnjim gubitkom političkih prava. Od 1949. bio je profesor na Interdijecezanskoj nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu.
Bio je jedan od najutjecajnijih hrvatskih književnih i kazališnih kritičara između dvaju svjetskih ratova, a i jedan od prvih hrvatskih filmskih kritičara. Objavljivao je i veće sintetske prikaze, među kojima se ističu njegove studije o književnom stvaralaštvu 1930-ih.
Zagovarao je književnost kršćanskog katoličkog nadahnuća tražeći u književnosti jedinstvo etičkih i estetskih načela. Upućen u zbivanja u svjetskoj literaturi, isticao je vrijednost katoličkih pisaca, ali je objektivno prosuđivao i djela drugih pisaca.
Poznatija djela su mu Nov život (1910.), Novi pripovjedači: kritičke studije i minijature (1929.), Pučka pozornica: bit i uspjesi nestručne pozornice (1929.), Hrvatska književnost 1860–1935: stilsko-razvojni pregled (1936.). Priredio je antologije Moderni hrvatski pripovjedači (1934.) i Hrvatska književna kritika (1935.), a posmrtno mu je tiskana monografija Petar Preradović (1969.).
Skup su organizirali Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatskim filološkim društvom iz Zagreba, Ogrankom Matice hrvatske u Varaždinu, Sveučilištem Jurja Dobrile u Puli te Sveučilištem u Zadru. (Hina)
