Izložba Duje Botterija u Splitu

Duje Botteri završio je Umjetničku akademiju u Splitu, smjer kiparstvo, i nakon završene akademije zaputio se u franjevački samostan. Nakon deset godina vratio se iz samostana u ovdašnji svijet i sada nam prezentira radove iz svojeg ateljea na izložbi pod nazivom 'Iskanje'.

''Teško je pisati o onome što bježi od  riječi. Kada kažemo „svjetlo“ ili „unutrašnji prostor“ili „dubina“ ili „iza stvari“ - što ću i  kuda ću!? Dubina o kojoj se govori ili traženje unutarnjega prostora lišava nas pouzdanih smjerovoda  u skrivenu ili zakritu nutrinu (Suskindova primjedba o dobroj slici, ali i o pomanjkanju dubine  jednu slikaricu je odvela u tragediju!).  Ako je dubina svjetlost, prozor u prozoru, razrjeđenija svjetlija  plavet u gustoj ultramarinskoj plaveti,  tko se može zemaljskim očima  zagledati u tu dubinu. Iskati dubinu  u svjetlosti!?
Iskanje je stoga  sretna, da ne kažemo spasonosna riječ. Zašto? Zato što u toj riječi nema ničega konačnoga… Jednostavno – put, a ne cilj  – I premda od riječi „moderan“ treba bježati kao vrag od tamjana,  recimo da je Duje  – moderan … Jer slikarstvo je već poradi svojih  hereditarnih veza i zaostale narativne vanjštine, a  u novije vrijeme i mazohističke volje  („analitičkoga“)  propitivanja  sama sebe, bilo  gotovo usmrćeno .
Jasno, možemo se zakloniti iza „meditativno“, „duhovno“  i tim riječima  dati   stanovitu prednost  u odnosu na narativno ili analitički  posno i nemrsno. Nema ovdje  zapravo ništa od priče;  tek prozor u prozoru, plavije u plavijem.  To su niše svjetlosti bez ikakovih narativnih kukičarenja, ali i bez samoispitivanja jezika slike koja se, propitujući svoju sintagmu,  ili  svoje rađanje već smatrala  samim umjetničkim djelom.  I premda je Dujina slika  dijete sublimnih osobnih inspiracija u kojima  je  slutnja stvarno stanje duha,  ima i ona od sezanovske modulacije i komodulacije ili pointilističke „radosti mrežnjače“ upregnute u ovoj arhitekturi slike, ponešto i od duboke utonulosti ili „kapi tišine“ Bele Hamvasa.

 Pustinjakova kuća

Eto toliko o njegovom slikarstvu. Radije  ću koju riječ više o  njegovom kiparstvu.  Slikarstvo mi izmiče.  Njegova želja i dubina opterećuje i zasljepljuje.   Tko će koliko i što iščešljati iz jedne Dujine slike koja stremi dubini i svjetlosti, može ostati pitanje izvan našega razmatranja o „onostranom“ ili o simboličnom na Talesov vodeni, Prometejev vatreni ili Ficinijev sunčani način. 
Kiparstvo, možemo reći, bliže je  nama.  Ono je po svojoj naravi  tjelesnije, smjernije i ne može tražiti dubinu lišene doslovne težine tijela niti božansku  apstrakciju ma koliko pigmenata bilo pomiješano s pčelinjim voskom. Ali i tu    je  cijela fenomenologija konkretnijih, ali i   asocijativnih potpornji. Evo:   bunja, poljarica, kažun, pećina Sv. Jere u stijeni Marjana, pustinjački stanovi murvičke Pustinje,  Dračava luka,  Zmajeva špilja, starohrvatske crkvice, svjetionici, pojila za ptice u kamenu,  krunice suhoziđa od mora do mora... tko bi sve to pobrojio!  I to su zapravo arhetipovi  i prvotne slike i prototipovi ili „antropološki put arhetipova“. Jer sve te građevine-skulpture imaju  nešto od zemaljske ljudske sudbine. U očima njihovih otvora nešto je korporalno. Slikarstvo je bliže  svjetlosti i božanstvu. Ono je astralno. Stvor Zmajeve špilje gleda u nebo i svjetlo sunce - to je slikarstvo. Vraćajući  se natrag u svoju izbu – to je kiparstvo.

Ali i ovdje usprkos relativno srodnim oblicima postoje mogućnost varijacija u kojima se pojačava taj  zemaljski smrtni antropološki i vjernički temelj. Postoji   ovdje i dinamizam jezika vidljiv u varijacijama srodnih oblika. I svi su ti oblici bliski s drugima jer piju  sa istih   oskudnih,  izvorišta. I premda srodan  Ružiću      koji je  stvrdnuo osjet,  a Kožarić zaustavio rijeku,  Duji sve to ne pada na pamet. I ono „sve je skulptura“ (Ružića, V. Popovića i drugih)  nije ovdje u potpunosti primjenjivo. Ovdje je prirodni kamen doradom priveden k nekom  antropološkom  temelju svakodnevna pustinjačkoga i skromnoga života.  Iz toga se Dujina pustinjaštva  doduše može iščešljati arhetip i u ulegnuću kamena ugledati njedra koja dišu ili  pojilicu za ptice   ili u kocki pečene zemlje pronaći  unutarnju tišinu i mir; nadasve  dokaze cistercitske  jednostavnosti života. A ako iskanje ili traženje ima nešto od tkanja i iskona koje negira sva pročelja privida,   u kiparstvu  je  zanimanje za vidljivi svijet pojačano rutavošću i hrbatima kamena, arhaičnim konstrukcijama, odnosima punoga i perforiranoga, ulegnuća i otvora… jednostavno  krova nad glavom!… I  u tom pustinjaštvu -  jerbo  Botteri ne ide uobičajenim putem  -  nema ti tko stati na put i nitko  ti   ne može podmetnuti nogu.   Ali to su uski puteljci i vrleti;  put i koze i tovara.
Razliku između Dujina slikarstva i kiparstva mogu slikovito opisati ovako. Slikarstvo puno može i puno  želi.   Kiparstvo malo želi i malo može. Ali to malo je „težina i milost“ (S. Weil). Slikaru je kuća nebeski svod. Kiparu – krov nad glavom. Slikar je  ispred svoje pustinjačke izbe pogledao u nebesku i morsku plavet (Hvar preko puta!). U  izbu se potom vratio kipar. Slikarstvo je čežnja; kiparstvo je kuća.'' – Ive Šimat Banov

Pozivnica  >>>