izložba

Mara Bratoš: Autoakt 95-05-15


vrijeme: 29.12.2016. 19:00
mjesto: Kaptol 26, 10000 Zagreb
organizator: Galerija Kranjčar

Otvorenje izložbe Mare Bratoš Autoakt: 95-05-15, održat će se u Galeriji Kranjčar, u četvrtak, 29. prosinca, u 19:00 sati. Izložbu će otvoriti kustos Antun Maračić. Izložba ostaje otvorena do 15. siječnja 2017.

Izloženi autoaktovi Mare Bratoš nastali su u tri navrata, u rasponu od 20 godina (1995.-2005.-2015.), obilježavajući uredno, usred pojedinih dekada, tri vremenske kote.
Imajući u vidu te podatke, prirodno je pomisliti da je riječ o predumišljaju, planu, projektu, o svjesnoj odluci bilježenja ritma vremena vlastitog tijela. No čini se da nije tako.
Autorica  je, tvrdi, tek naknadno, nakon izvedbe posljednje serije radova osvijestila koincidenciju te periodike pristupa istom motivu. Stoga možemo zaključiti da se radi o unutarnjem impulsu koji se po nekoj životnoj zakonitosti javlja u pravilnim razmacima, o spontanoj potrebi samopropitivanja, revizije, svođenja računa, registriranja stanja bića putem medija koji su umjetnici najbliži: vlastito tijelo i fotografija.
Prva serija nastala je 1995. godine kao svjesna evokacija fotografiranja iz 1990.
Upravo te godine, naime, mlada djevojka ostvaruje prva intenzivna iskustva s foto-prikazom svojega golog tijela. No ne kao akterica-autorica, nego kao model fotografa Pava Urbana s kojim je bila u intenzivnoj emocionalnoj vezi i koji je, kao što je poznato, poginuo u prosincu '91. dok je snimao razaranje Dubrovnika. Marino tijelo pojavljivalo se u simboličko-alegorijskim aranžmanima tog mladog autora, u dubrovačkim interijerima punima povijesti, polutame, hladovine, zasićenima splinom memorije bogatog nasljeđa čijoj se posesivnosti teško odupire.
Ubrzo je uslijedio rat, a potom i Marina osobna dvostruka tragedija – pogibija oca i mladića. Nakon razdoblja teškog duševnog stanja, nekoliko godina poslije, Mara se upisuje na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na Odsjek filmskog i TV snimanja.
Sada se ona, iz čiste nostalgije prema vremenu ljubavnog i radnog zajedništva, koristi vlastitim tijelom kao inkarnacijom samog sjećanja, odnosno kao sredstvom parafraze Pavovih uprizorenja. Naravno, njegov simbolizam, narativnost, idealizam, atributi su koji sada sasvim izostaju. Marini samoprikazi u šumi slika su paradigmatične samoće i izgubljenosti. Pojava njezine gole figure doima se više kao niz zamrznutih faza lutanja, traženja skloništa te razloga samog akta snimanja. No sve to, što bi u konvencionalnim, da ne kažemo komercijalnim okolnostima bila mana, znak nedorečenosti i nedovršenog posla, ovdje je funkcija unutarnjeg intenziteta, vitaliteta i autentičnosti čina.
Druga serija nastala deset godina poslije, 2005., rad je već afirmirane fotografkinje, s iskustvom snimanja i drugih i same sebe. Sada su to velika kolor povećanja scenski aranžiranih prizora.
U toj seriji autoaktova Mara Bratoš ističe i potvrđuje sve one atribute po kojima je u međuvremenu postala jasno prepoznatljiva na suvremenoj hrvatskoj umjetničkoj sceni. I na tim fotografijama u boji velikog formata svjedočimo neuvijenoj afirmaciji tijela, no i, usred potpune izloženosti i razgolićenosti, hladnom, distanciranom pristupu. Pa iako je akt, pa i auto-akt, Mari oduvijek bio familijarni motiv (bilo kao modelu drugom snimatelju, bilo u njezinim vlastitim kasnijim foto-radovima u kojima, uz vlastito, slika mahom muška tijela), ovaj put se uvriježene značajke autoričina izraza radikalnije ističu.
U istodobno drskom i nedužnom, samosvjesnom i poniznom poziranju pred vlastitom kamerom, u niši-sceni obloženoj tkaninom cvijetnog uzorka, u prostoru koji stilizira ideju idile koliko istodobno sugerira i pustoš, varirajući na jednostavnoj drvenoj stolici različite pokrete i poze bez jasne svrhe i razloga (kao da ironizira čin snimanja, parafrazirajući, čini se, slike modela u časopisima za muškarce), Mara istodobno pokazuje 'tijelo uopće', njegovu ljepotu, kao i grotesknost, te - slijedeći svjesno ili nesvjesno Beuysov naputak (Zeige deine Wunde) - vlastitu ranjenost. Posebno je to vidljivo u sekvenci od tri manje fotografije neznatno variranog lica i poprsja, gdje se upravo naturalistički (jaka šminka, istaknuti madež, neugodno ukočeni pogled iz kojega kao da je iščilio život) iskazuje nijemost boli - iz promatraču nepoznatog razloga - povrijeđenog bića koje, međutim, ne traži sažaljenje.
Latentna ironija žanra (idealizirane pin up slike) kojemu bi ti aktovi uvjetno mogli pripadati, čitljiva je i u samoj scenografiji unutar koje autorica-model performira svoj repertoar pokreta. Naime, unatoč namjenski uređenoj sceni u studiju, na njoj su vidljivi neretuširani spojevi i neizglačani nabori tkanine. Štoviše, od sekvence do sekvence varira i sam kadar slike u koji (inače nedopustivo za korektan finalni konvencionalni proizvod) povremeno ulazi i okrajak poda prostorije.
Tako si Mara, kao i u drugim svojim ciklusima, unatoč sugestiji koncepcijski 'steriliziranog' prizora, dopušta nehaj pristupa uz, istodobno, eleganciju kojom negira vlastiti patos - proturječnosti koje ne samo da ne ugrožavaju nego i dodatno uslojavaju konačni produkt i njegov učinak. Naime, upravo zbog tih zgusnutih oprečnosti koje bogato vibriraju u ovoj seriji slika Mare Bratoš, početna formalna i motivska jednostavnost rezultira sadržajnom punoćom.
Posljednja serija autoaktova nastala je prošle godine i prema pristupu se razlikuje od obiju prethodnih. Više je tu ekspresije, pa i naturalizma, koji je naznačen već u onim užeportretnim dijelovima prethodne cjeline. Već i same po sebi ove fotografije svjedoče o proteklom vrijemenu koje Mara i ne pokušava nijekati. Nema retuša ni poze koja bi eventualno prikrila tragove proteklih godina. Naprotiv, povremeno ona te znakove vremena upravo ističe. Za razliku od pretežito totala iz prvih dviju serija, u ovoj se kadar sužava, kamera je sasvim blizu, tijelo ispunjava uglavnom cijeli format. Na djelu je segmentiranje tijela, analiza dijelova. Obilje je tu grča, autodenuncijantnog poriva. Fokusirani su fragmenti lica u krupnom planu, istaknute žile na čelu, dominira ekspresija koja ne odaje sreću.
Notiramo lajtmotiv samoće kao konstantu, ali i dodatak izraza zamišljenosti, tuge, klonuća i straha, mjestimično gotovo strave, blizinu očaja...  Uz nedvojbeni izostanak želje za dopadanjem, očitavamo u naznaci čak i geste samonasilja (gužvanja i štipanja vlastite kože) koje kao da žele prizvati i pojačati prisutnost, povratiti stvarnost kao uvjet kontinuiteta.
Osim i prije korištene dekorativne cvjetne pozadine koja sada jače oponira emanaciji iz općeg raspoloženja prizora, autorica ovaj put rabi i dodatne rekvizite - prazni tanjur i žlicu.
Ti pomoćni predmeti omogućuju joj dopunske gestualne varijacije, no istodobno nose i metaforički naboj. Ne, dakle, tek ideju doslovnog manjka fizički hranjive tvari, već prije onu koja indicira duhovnu insuficijenciju, odsutnost, bolni osjećaj praznine i čežnju za sadržajem koji će omogućiti izlječenje.
Tako ove fotografije, ma koliko u motivskoj potki imale neki polazišni (ali putem 'izblijedjeli') narcistički nagon autoričine osobe, u konačnici upućuju na nužnost poduzeća hrabrog  suočavanja s vremenom koje ne štedi tijelo od tragova svojega protoka (kao ni dušu od nanosa svojih taloga) te iskaza vlastite tjeskobe. No iako je tema solipsistička, bez dodatnih aluzija i pretenzija na govor o širem društvenom miljeu, izražena mučnina nije samo subjektivna i privatna, nego uključuje i osjećaj prostor/vremena kojega smo svjedoci, manje akteri, a ponajprije žrtve. Upravo ta činjenica snaži težinu razloga kreativne autodenuncirajuće geste te omogućuje i olakšava komunikaciju, odnosno naš prijem sadržaja tih djela kao šire metafore.
U tri serije nastale u urednim desetljenim razmacima čitamo tri (opisane) verzije pristupa, tri formata, tri tehnologije. Tako, osim same povijesti jednog tijela (i pripadajuće duše!) te pomaka u autoričinu modusu autoprezentacije, bilježimo i povijest medija, odnosno promjene koje vrijeme nosi u aspektu tehnologije nastanka fotodokumenta. Dakle, prijeđen je put od analogne crno-bijele preko analogne u boji do digitalne fotografije.
Serije su također diferencirane formatom i opremom. Prva serija je (doduše i zbog činjenice da su u međuvremenu izgubljeni negativi koji bi omogućili nova povećanja) prezentirana u malom formatu dekorativno nazubljenog ruba, što evocira sadržaje starih obiteljskih albuma, kao i činjenicu spomenutog nostalgičnog autoričina polazišta. Ostale dvije serije predstavljene su u većim formatima s različitom opremom koja, osim što ih dodatno vizualno razdvaja, nastoji pratiti smislene nijanse po kojima se one međusobno razlikuju.
Antun Maračić
 

(L.V., 27.12.2016)


 



http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu