O knjizi će govoriti Vlado Vurušić (autor), Boris Perić (urednik), Dražen Lalić (sociolog) i Josip Ivanović (glavni urednik Edicija Božičević).
Pozivamo sve koji mogu da nam se pridruže u rekonstrukciji Trogira iz kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. Ta rekonstrukcija zbiva se preko odnosa pojedinca, devetogodišnjeg dječaka iz trogirske "Šegvićeve zgrade", s velevažnim događajima te epohe, kao što su sovjetski upad u Čehoslovačku, Hrvatsko proljeće, a napokon i Hajdukovo osvajanje prvenstva Jugoslavije u nogometu.
Knjiga uspomena Vlade Vurušića na odrastanje u Trogiru u šezdesetima i sedamdesetima nije 'samo' još jedna zbirka privatnih uspomena, nego zbirka uspomena koje govore mnogima i koje se izdižu iznad iskustvenog obzora svog autora i konkretnog mjesta i vremena, konkretnih doživljaja i osoba. […] Zato neka ništa ne brinu oni koji nisu odrasli ni na mjestu ni u vremenima na kojima je to obavio Vlado; u knjizi je sve taman i za njih. Posrijedi su desetljeća kad je jedno društvo upoznavalo i tražilo samo sebe, ali u kojim to desetljećima ono to nije činilo? Posrijedi je vrijeme kad smo spoznavali vanjski svijet, ali u kojim to vremenima nismo činili i zar će to ikad završiti?
[…] Događaji, sudbine, slučajnosti i pravilnosti, tuge i veselja, rastanci i čekanja, statiranje u njemačko-jugoslavenskim filmskim koprodukcijama o Winnetouu i odlasci na Hajdukove utakmice, Titovi dolasci i smrt Jima Morrisona, ljetni udvarači jači na riječima nego na djelu i iznajmljivači koji češkim (i slovačkim) turistima što ih je u kolovozu '68. na ljetovanju zatekla sovjetska okupacija ne naplaćuju smještaj i hranu, sve to i štošta još zasvjedočeno je na ovim stranicama, jer to je ono što zovemo zavičaj, ili rodni grad, ovdje Trogir, drugdje nekako drugačije, ali to je „ono kad vam je toplo, kad sve znate, kad vam ništa nije nepoznato, pa su čak i strahovi, nedoumice i bojazni nekako topli i familijarni. Bilo je tu puno ljudi za koje se pitaš što uopće rade na svijetu, jesu li božji, civilizacijski ili evolucijski propust, ili pak kobni preskok. Možda samo popunjavaju prazninu. Možda su njihovi životi uzaludni, prazni i besciljni, ali bili su i ostali duša toga grada. Hodajući uskim, gotovo tjeskobno tijesnim ulicama, čovjek se osjeća kao da iza svakog okrznutog ugla vreba neki živopisni lik, neki melankolik, propalica, čudak, neki mali veliki čovjek čija se priča mora ispričati, pa makar se i izmislila.“
iz pogovora Ive Žanića
