…Neli Ružić me u izložbu uvodi navodeći Giorgia Agambena: „Suvremenim može biti nazvan jedino onaj koji se ne prepusti tome da bude zaslijepljen svjetlima vijeka i uspije opaziti u njima udio sjene, njihovu intimnu tamnost. Suvremen je onaj kojemu pred licem prsne snop tame koja dolazi iz njegova vremena.“ To je uputa za razumijevanje prizora o kojemu je ovdje riječ…
U Galeriji SC monovolumenski izložbeni prostor u većem je svoje dijelu ispunjen zastavama obješenima s visokog plafona sve do poda stvarajući statični, scenografski ambijent. …. zastave su usidrene uz tlo kamenjem koje ih drži u mjestu zaustavljajući nemir njihovog mogućeg vijorenja. Kamenje je veliko, grubo, zemljanih boja, iz Nelinog zavičaja, sa otoka Šolte, asocira ruralno i u kontrastu je sa scenom u kojoj se nalazi i čistoćom izlagačkog prostora. Ambijent je teatralno osvijetljen reflektorom dovoljno oštrim da prostor među zastavama postane tamno zasjenjen, a u tim zamračenim poljima na tlo su položeni korišteni i stari kovčezi koji su samo toliko razjapljeni da iz njihove nutrine proviruje nešto malo svjetlosti….
Sve je stalo u samo četiri elementa: zastave, kamenje, kovčezi i svjetlo-sjena, cijelo stoljetno breme društvenih, političkih i migracijskih težina…
O kojim zapravo migracijama Neli Ružić govori, u državi u kojoj su emigracije stalne, ekonomske, političke, teške i iz koje se kontinuirano odlazi s polupraznim kovčezima? Govori o njihovoj trajnosti, o kontinuiranom odlaženju i napuštanju kakvo je i sama prošla. Govori to u vrijeme kada se lome koplja o kontroverznom migrantskom valu u dolasku. Mali tračci svjetlosti iz kovčega koji asociraju na razne povijesne epohe upućuju da život uvijek nađe put. Jednostavnost prizora i šturost elemenata i simbola kojima se Ružić izražava gledatelju samo naglašavaju burnost doživljaja. ( iz predgovora, Janka Vukmir)