Georgij Paro rođen je u Čačku 1934. godine.
Završio je studij filozofije i anglistike na Filozofskome fakultetu (1961.) i kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti (1965) u Zagrebu. Radio je kao redatelj na Radio Zagrebu (1956.–57.), dramaturg u Zora filmu (1957.–59.), ravnatelj Drame HNK u Zagrebu od 1963. do 1965., redatelj u zagrebačkome HNK-u (1959.–72.; 1984.–86.), dramaturg u zagrebačkoj Komediji (1976.–84.), od 1966. režirao i predavao na američkim sveučilištima, od 1986. redoviti je profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, od 1987. umjetnički savjetnik Jadran filma u Zagrebu, umjetnički ravnatelj kazališnih festivala (Dubrovački ljetni festival, Sterijino pozorje), intendant HNK-a u Zagrebu (1992.–2002.). Bio je redoviti gost - profesor na La VERNE sveučilištu u Santa Barbari (Kalifornija, SAD).
Svoju redateljsku karijeru započeo je još ranih pedesetih godina 20. stoljeća u karlovačkom Zorin domu, da bi nakon završenog studija djelovao u kazalištima širom Hrvatske i cijele regije.
U godinama Gavelline smrti jedan je od članova (uz Kostu Spaića, Božidara Violića i Dinu Radojevića) neformalnog „redateljskog kartela“ koji je uvelike utjecao na kazališni život u Hrvatskoj, stvorivši antologijske predstave zapamćene od brojnih naraštaja kritike i publike.
Od 1953. (J. Kušan, Pepeljuga) režirao je više od 200 predstava u Hrvatskoj (Karlovac, Zagreb, Dubrovnik, Split, Osijek, Rijeka) i inozemstvu (osobito u SAD-u i Sloveniji). Pripadnik je postgavellijanskoga naraštaja redatelja i tzv. kartela (s K. Spaićem, B. Violićem i D. Radojevićem). Početkom 1970-ih tragao je za kazalištem mita (Grbavica S. Mihalića i Događaj u gradu Gogi S. Gruma, u suradnji s I. Boban i M. Carićem) i novim kazališnim prostorima (ambijentalne predstave u sklopu Dubrovačkoga ljetnog festivala: Život Eduarda II., kralja Engleske B. Brechta, Aretej i Kristofor Kolumbo M. Krleže). Zapažen po inovativnim interpretacijama Krležinih drama (U agoniji, Maskerata, Gospoda Glembajevi) te dramatizacijama i prilagodbama drugih Krležinih tekstova (Banket u Blitvi, Zastave, Povratak Filipa Latinovicza, Ratni dnevnici). Za scenu adaptirao predstave Idiot (s B. Violićem) i Ujakov san F. M. Dostojevskoga te Zajedničku kupku R. Marinkovića. Revitalizirao jeviše drama iz hrvatske dramske baštine (M. Držić, Dundo Maroje; Ljubovnici; Čini baruna Tamburlana; J. Freudenreich, Graničari; A. Šenoa, Ljubica); režirao praizvedbe djela Malo pa ništa A. G. Matoša i Sveti Aleksi T. Brezovačkoga; postavio na scenu mnogobrojna djela suvremenih hrvatskih pisaca: M. Matkovića (Heraklo,Na kraju puta), R. Marinkovića (Glorija), S. Kolara (Svoga tela gospodar), F. Hadžića (Političko vjenčanje), D. Jelačića Bužimskoga (Gospodar sjena). U 1990-ima režirao je raskošne predstave prema romanima N. Fabrija Vježbanje života i Berenikina kosa te adaptaciju Gundulićeva epa Osman. Uprizorio je djela engleskih pisaca elizabetanskoga razdoblja (W. Shakespeare, Ch. Marlowe, J. Ford, J. Webster) i druge polovice 20. stoljeća (J. Osborne, H. Pinter), francuskih starijih i modernih klasika (Advokat Pathelin, Molière, G. Feydeau, J. Giraudoux, J. Anouilh, A. Camus, J.-P. Sartre, J. Genet), nordijskih autora H. Ibsena i A. Strindberga te B. Brechta. Režira i operna djela W. A. Mozarta, P. I. Čajkovskoga i M. P. Musorgskoga. Kao redatelj, pedagog i nositelj niza institucionalnih funkcija oblikovao je fizionomiju hrvatskoga kazališta druge polovice 20. stoljeća. Režirao je dokumentarne filmove, televizijske i radio drame.
Paro je od samih početaka pripadao vrhu kazališnih stvaralaca protekli pedesetak godina. Jedan je od onih redatelja koji je poštovao slovo i duh dramskoga teksta, no to ga nije sprečavalo u istraživanjima i eksperimentima pogotovo u ambijentalnom kazalištu. Uvijek je davao slobodu glumcima i nije se povodio trenutnim kazališnim modama i ispraznostima. Njegove kratke i precizne redateljske upute su bile uvijek potaknute suradnjom sa svim njegovim suradnicima, od dramaturga, kostimografa, scenografa, skladatelja, koreografa i iznad svega glumca. Govorio je kako je za režiju ishodišni trenutak glumačka podjela i štrihovi. Ne pokazujući prevelike emocije, Georgij Paro, odnosno Žorž, kako su ga svi kazalištarci zvali, znao je ohrabriti i pohvaliti svakog sudionika predstave s nekoliko kratkih rečenica. Libio se velikih tirada, smatrajući da je scena mjesto akcije i reakcije, a glumcima je uporno ponavljao kako moraju slušati svoje sugovornike i onda će sve doći na svoje mjesto. Sav svoj rad je temeljio na širokim i raznorodnim interesima, svom golemom obrazovanju, poštovanju svakog tko sudjeluje u radu na predstavi i vjeri kako kazalište doista može biti mjesto plemenitih iluzija i prave umjetnosti.
Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2007., Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje – drama, 2009., Dubravko Dujšin 1985.godine
Objavio je knjige kazališnih zapisa Iz prakse (1981.), Made in USA (1990.), Theatralia disjecta (1995.), Razgovor s Miletićem (1999.) i Pospremanje (2010.).
Izvor: HNK u Zagrebu
