Zdenko Ricijaš: 'Rik Rizzi Reappears'

Zdenko Ricijaš je kroz svoj umjetnički radni vijek eksperimentirao svim mogućim sredstvima izražavanja. Na kraju je otkrio i da je drvo, metal i naročito odbačeni uporabni predmeti njegovo sredstvo izražavanja. Stvara zatamnjene i osvjetljene poetične predstave srodne nadrealističkim, većinom obojene i načinjene tako da se promatraju s raznih pozicija.  U njegovom poslijednjem djelu nazvanog zbog same funkcije Vrata (Diamond i Vector connection board), njegov konstruktivistički prikaz je postao klasičan po upornom ponavljanju crtovlja koje stvara snažne horizontalne i vertikalne naglaske, ali ispunjene energijom koju nalazimo inače u fragmentiranim oblicima koji su međusobno isprepleteni. Cijelina je ujednačena smeđom, crvenom i zlatnom bojom, a zaobljenost  tih dvaju elemenata (jedne i druge strane) pruža osjećaj totalnog okruženja, sveobuhvatne uporabne prirode na koju nas podsjeća i naziv djela.
Futuristi su uvrstili u skulpturu suvremenu mehanizaciju, a dadaistički pokret uključio je predmete koji tradicionalno nisu bili povezani sa svijetom umjetnosti. Iz ovih dviju struja proizašla su mnoga inventivna djela. Umjetnik Ricijaš krajem devedesetih godina pronalazi razne odbačene stvari, odbačena stara sidra, blokove za cilindre, svakoliki otpad, pa je s profinjenošću i osjećajem humora koji se odražava u njegovim djelima, izgradio jedan vrlo osebujan stil.

Ricijaš nije studirao kiparstvo, već slikarstvo te nije imao nikakvo predhodno iskustvo kada je počeo raditi s uređajima za električno zavarivanje. Njegov stil i nepokazuje neki naročiti doslijedan razvoj: ponekad kao da njeguje figurativnost, ponekad potpunu apstraktnost. Tražio je i pronašao ideje u slobodnim asocijacijama poput nadrealista, lutajući onim što on naziva prostorima uma. Uspjeva spontano dobiti nadahnuće iz same prirode kao što se vidi u Tangerine dream  i djelima slična ovome, često su načinjena od raznih metalnih djelova s namjerno neobrađenim površinama.

U početku su njegove glatke, ravne površine bile dekorativne, krivih linija i opisne, ali već u djelima kao što je Doris vidimo da je nestao veći dio polunaturalizma i krivih linija, volumen je smanjen na minimum, a ono što ostaje je jedan izvaredno skladan i divan oblik. To su žive apstrakcije sastavljene od isprekidanih linija i slobodnih linija objedinjenih po zakonima slučaja. Oni su vrlo jednostavni i  ne obrađuju nikakvu temu, ali ispod treperavog efekta prisutna je simbolika pomoću koje Ricijaš izražava svoje osjećaje i razvoj preobražaja organskog svijeta prirode same.

Izbjegava u svom radu svaku aluziju na prirodu, nastojeći pronaći bit u osnovnim stvarima, nadajući se da će tako ponovo oživjeti presušene izvore.

Kroz ovu izložbu kao da smo svjedoci uspona skulpture koja je nekako stalno više ili manje potčinjena slikarstvu. Priroda ili umjetnost, čini se, posve svejedno, te tako ready made postaje predmet i prizor koji priziva ono što je vječno, što je already made.

I njjegov početni koncept slikarstva bio je u maniri realizma a ime slikarskog načela bio je rubno poetiki superealizma. Crteži na ovoj izložbi zadiru u sam volume tražeći prostornu dubinu.

Riječ je o prirodnom kontinuitetu umjetničkog rada jedne definirane ličnosti koja se ne iscrpljuje odmah nakon što je jednom načelo definirano i apsolvirano, nego ga dugoročnije razrađuje u nizu konkretnih slika i studija mjenjajući povremeno i umjetnička područja.

Pojavom nove figuracije, pop-arta i zatim superrealizma, rasla je nezadrživa tendencija za ponovnim uspostavljanjem predmetnoga svijeta. Predmetni svijet Zdenka Ricijaša potpuno izmijenjen spram prirodnoga svijeta, klišeiziran i transformiran prefabriciranim slikama. Taj novi realizam ne iznosi, zapravo, stvarnost nego citate stvarnosti u vremenu njene totalne reproduktivnosti. Fotografija, prospekt, reklame kroz taj i takav reproducirani svijet stvarni je svijet suvremenog čovjeka i stvarni ambijent umjetnikovih percepcija. Njegovo povijesno prvenstvo nalazi se u kasnije  razvijenom vrlo specifičnom načinu gradnje imaginarnih prostora kroz sliku i skulpturu. (Marija Valčić)