'Nove slike', izložba Eugena Fellera

'Iako je Eugen Feller trajno pozicioniran kao jedan od najznačajnijih predstavnika enformela u hrvatskom suvremenom slikarstvu, njegova je druga, paralelna, i ništa manje važna stilsko-duhovna linija vezana uz tendencije koje su proizašle iz nasljeđa postapstraktnog ekspresionizma, slikarstva tvrdih rubova, minimalizma, ali i primarnog i analitičkog slikarstva.
Od vremena „Malampija“, kada je u svega dvije godine, između 1960. i 1962., stvorio enformelne slike „beskompromisne robustnosti, agresivne senzacije i taktilne surovosti tvari slike“1, treba istaknuti kako se već tada radilo o umjetniku koji je „nesimuliranom intelektualnom hrabrošću sinkronizirao svoja slikarska nastojanja s osnovnim postulatom enformela: oslobođenjem od svekolike slikarske kulture“ (Zdenko Rus).2 Od tada do danas, Eugen Feller pokazao je izniman senzibilitet za apstraktno mišljenje, odnosno, postslikarsku apstrakciju, gdje se i u najnovijim radovima reflektira visoka razina intelektualne čistoće i mentalne higijene. Zašto to ističem? Za Fellera apstrakcija nikada nije bila prostorom intelektualnog i teorijskog elitizma ili trenda, već nasušna potreba da se uspostavi prostor mentalne čistoće, traganja za jasnom slikom svijeta. Njegova slikarska retorika nije se niti u osamdesetim ili devedesetim godinama prošlog stoljeća svodila na apstrahiranje predmetnog svijeta, ili na „transponiranje određenih mitoloških, povijesnih ili književnih narativa, psihičkih i emocionalnih stanja na površinu slike, nego na sasvim neevokativno, nesimboličko i neiluzionističko slikarstvo koje teži potvrđivanju činjenice slike kao predmeta“.3
Fellerov zaokret prema ovoj drugoj liniji apstraktnog slikarstva, koja je u njegovom opusu započela još sredinom šezdesetih godina, dakle, paralelno europskim i američkim zbivanjima, nije samo vezana uz duhovne utjecaje Josefa Albersa, Barnetta Newmanna, Bricea Mardena, ili čak Ellswortha Kellyjaiz sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, već njegovo djelo supostoji zajedno s navedenim opusima. I Feller jednako njima u kontinuitetu, kroz sva ova desetljeća, analitičkim sustavima istražuje mogućnosti primarnog umjetničkog procesa, čime je „nereferencijalnim i autorefleksivnim sredstvima postignuta tautološka identifikacija procesa rada i samog umjetničkog djela“.4
Ako uzmemo u obzir da je enformelno razdoblje osebujnim procesima rada razgradilo dotadašnju predodžbu o dvodimenzionalnoj slici, i uvjetno rečeno „uništilo“, ali i ponudilo drugačiji vid slikarsko-morfološke ekspresije, kasnija linija apstraktnog mišljenja vratila se značajnim dijelom na predratnu, avangardnu potrebu za duhovnim razinama u slikarstvu (ruska avangarda, Bauhaus), odvojivši se od ideje o tzv. posljednjoj slici ili smrti slikarstva. Eugen Feller jest radikalan po svojim teorijskim uvjerenjima, ali promatrajući njegove slike nastale u zadnjih godinu dana, ne mogu se oteti paralelnoj asocijaciji o utjecaju Wittgensteina na Albersovo slikarstvo oko 1964., gdje je svaka slika stvarana tako da izmiče jednostavnoj percepciji. I sâm Josef Albers rekao je kako „kroz život mijenjamo, korigiramo, ispravljamo i ponovno se vraćamo na neka ranija mišljenja o bojama koje koristimo, i kako se ta promjena mišljenja može kretati naprijed i natrag“..5Štoviše, taj aspekt koji možemo pratiti i u Albersovim slikama, prepoznajemo danas i kod Fellera: obojica žele prikazati iracionalnu stvarnost racionalnim postupcima i sredstvima, uz demonstraciju premisa kako je sve samo stalna mijena i beskrajna varijacija, koja ipak ne završava u potpunom ništavilu. Možda se Eugen Feller neće složiti s ovom zadnjom misli jer voli reći kako je „sve to oko nas bez veze“, ali objektivnosti radi – u njegovim zadnjim slikama postoji izvjesna duhovna, sublimna kvaliteta slike. To nije tek standardni revival hard-edge slikarstva ili nekog prežvakanog minimalizma, već vrlo duboka i uvjerljiva potreba da se slici vrati izvjesno dostojanstvo, da se u vrlo suptilnim morfološko-kolorističkim varijacijama oda hommage velikim kolegama europske i američke poslijeratne scene, ali i uspostavi autorefleksivni dijalog. Bez pretencioznosti ili velikih gesta. To su argumenti prema kojima ne vidim krizu ili posustajanje u Fellerovom slikarskom habitusu i senzibilitetu, bez obzira što se vraća crnoj, velikom spektru zasićenih smeđih tonova, zelenoj, pariškoplavoj, sivim detaljima ili mjestimično čak (vizualno) nezahvalnim okerima. Ako u nekim fragmentima poništava bojom jednu sliku, istovremeno ju gradi, njeguje i oživljava tirkizom, jarko žutom, ultramarinom, crvenom ili zelenom poput trave. Umjetnikov racio kao da „popušta“ fragmentima apliciranih nijansi bojâ pomoću kojih se slike vizualno i kompozicijski odupiru strogoj dvodimenzionalnosti, i gdje se pomoću nijansi i valera, odnosno svjetlosnih i dinamičkih vrijednosti svake boje, dobiva prvi i pozadinski plan. Shema slike formalno se izjednačuje s poljima boje, ali moramo svakako uzeti u obzir tu dojmljivu kompoziciju bojâ, čime se na slici postiže delikatan pulsirajući moment geometrijskih fragmenata. Jer, Fellera nikada u slici nije zanimala stroga matematička kombinatorika i cerebralna pravilnost razmjera, no u novim se slikama sve više bavi delikatnom raspodjelom polja i traka unutar odabranog formata platna. Namaz boje također nije ujednačen, slikar negdje ostavlja vidljive poteze, a negdje je minimalistički površina potpuno ujednačena i glatka, bez imalo nepravilnosti, kao što na nekim slikama postoje aplikacije od različitih uzoraka oslikanog platna.
Možda bismo mogli primijetiti kako se Feller više no ikada sjetno sjeća Barnetta Newmanna, ali bez duhovne simbolike utkane u Newmannova platna. Koncentrirajući se na oblik i boju, Feller postojano gradi čiste mentalne obrasce / površine / zrcala ili, jednostavno, platna, u kojima neće tako lako priznati postojanje transcendentalne dimenzije onoga što je nesvjesno unio u polje slike. Naime, kod Rothka je to očito i nedvosmisleno, kod Newmanna također, a kod Fellera kao da prepoznajem onu voltairevsku struju mišljenja, gdje umjetnik osjeća da postoje „posljednje stvari“ i neke druge dimenzije oko nas, ali ih baš za inat nećenaglašeno, svjesno opisivati i potvrđivati; malo će osporavati sve što nije individualno opipljivo i dokazivo, makar se znanost bavi teorijom struna i višedimenzionalnim svemirom. Netko bi u njegovim slikama mogao prepoznati zenovsku proporciju i kontemplaciju, ali nisam sigurna u kojoj bi mjeri to bila tek individualna promatračeva projekcija.
Bliži još uvijek spartanskoj proporciji slike Bricea Mardena i utišanoj ljepoti emanacije bojâ Ada Reinhardta, Feller i danas svijetli na vrhuncima naše kompleksne i bogate tradicije apstraktne umjetnosti. Njega još uvijek zanima polje mogućeg, onog nevidljivog što je možda ostalo neistraženo. On se nije predao besmislu, iako voli o njemu lamentirati. Uvijek pomalo u negaciji, šopenhauerovski buntovan, ali zapravo iznimno osjećajan umjetnik, Eugen Feller nakon dosta nas je vremena iznenadio novim slikama koje emaniraju autentičan doprinos recentnom hrvatskom slikarstvu.' / Iva Körbler

Bilješke:
1 Rus, Zdenko: „Apstraktna umjetnost u Hrvatskoj 1“, Logos, Split, 1985.; 45
2 Isto kao i pod 1; 45
3 Maković, Zvonko: „Tabula rasa – primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti“, HAZU, Zagreb, 2014.; 6
4 Isto kao i pod 3; 6
5 Ruhrberg, Schneckenburger, Fricke, Honnef: „Art of the 20th Century“; Taschen, Köln, 2000.; 179
 
https://www.facebook.com/GalerijaKranjcar/