Preskočite na glavni sadržaj

'Siročad', izložba Marije Matić

Galerija Academia Moderna poziva na otvorenje izložbe Marije Matić, u petak 19. siječnja s početkom u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.
 
vrijeme: 19.01.2018.
mjesto: Zagreb, Galerija Academia Moderna, Augusta Šenoe 11


Kada govorimo o Mariji Matić govorimo o autoportretima, kolažima, crtežima; ta raznovrsnost i jedinstvo u isto vrijeme podsjeća nas na to kako u umjetnosti medij nije bitan, već sam umjetnik. Ne bih naglašavala njenu dob, no zbilja jest rijetko da se netko već na trećoj godini akademije profilira bez trunke sumnje u ono što radi i u tome uspijeva s velikom uvjerljivošću.

Njeni modeli, bilo da je riječ o samoj sebi (autoportret), djeci (afrička siročad), ispoljavaju čitav dijapazon emocija, od onih uznemirujućih; tuge, straha, dapače, prestravljenosti ili prijetvornosti i lucidnosti u pogledima subjekta, do onih poput sreće i najiskrenije djetinje zaigranosti. Kod Marije može nas na prvu zapanjiti količina izvedenih autoportreta, no ujedno primjećujemo kako su oni lišeni i najmanje doze narcisoidnosti. Prisjetimo se samo što je značila tematika autoportreta u radu Julije Knifera, Ljube Ivančića, Gabrijela Stupice. Naglašavam ove umjetnike jer iako potpuno različiti u izvedbi, način na koji su portretirali vlastitu osobu jednako je blizak duhu Marijinih autoportreta.
 
Ekstenzivan ekspresionizam[1] u radu autorice koji svoju metafizičku struju usmjeruje prema životu, s velikom intrigom može nas držati «zalijepljenima» za zid galerije promatrajući radove. Autoportreti, kolaži, portreti, naslikani su tako da se pored njih ne može prošetati ravnodušno. Marija je uspjela kroz autoportrete i portrete iživiti i proživiti sebe pritom ignorirajući u potpunosti bilo kakve zakone anatomije, figuru... Imaju li njeni radovi upravo zbog tog ekspresionističkog izraza u sebi onaj danas tako potreban krik u svijetu, gotovo pomamni krik velikog straha koji očajava zbog situacije svijeta kakav jest?  Moderan nemir koji Kirkegaaerd označava kao sinkopu slobode, a Heidegger kao samootkrivenje bića na svijetu. Taj nemir očituje se u antiharmonijskom idealu  prikazanih portreta u kojoj je naglasak stavljen na «moći» izraza a ne «ljepoti». 
Usudila bih se povući paralelu između Marijinih prikaza afričke siročadi  i «civilizacijski kritičkog ekspresionizma»[2] u radu Ernsta Ludwiga Kirchnera. Kirchnerova slika svijeta kao rezultat suočavanja s novim životnim iskustvima i duhovnim uvidima stvorila je niz uličnih prizora (Straβenbilder) u kojima su prikazane prostitutke gotovo nesposobne za bilo kakvu emociju. Zašto kod  autorice prikaz baš afričke siročadi? Gledajući u njihove tupe poglede pomisao koja možda dolazi do nas jest kada smo postali toliko otuđeni, kada je postalo potrebno da budemo upoznati s tuđom nemoći i bijedom da bismo mogli osjetiti emociju, nelagodu, krivnju. Marijini radovi načinom slikanja i subjektom ovdje nisu da bi izazvali suosjećanje tamo gdje ga nema, oni su tu u svojem najčišćem obliku kao komentar društva. (Tanja Škrgatić)
[1] Pojam koji se prvi put javio 1914., skovao ga je umjetnički kritičar i pisac Paul Fechten, prema različitim stupnjevima apstrakcije u oblikovnom jeziku, razlikovao je «intenzivan» u «ekstenzivan» ekspresionizam čiji su predstavnici bili Vasilij Kandinski i Max Pechstein
[2] Beloubek-Hammer, A. – «Tiha pobuna – najveći majstori njemačkog ekspresionizma»,  «Duhovne pretpostavke ekspresionizma», GKD., 2008., str. 21.

https://www.facebook.com/AcademiaModerna/