vrijeme: 13.11.2017.
mjesto: Zagreb, Strojarska cesta
Nakon prve ideje plakata kao gusto ispisanog tekstom Brijunskih transkripata te potom velikog prekriženog „autoritativnog“ natpisa ZABRANJENO PLAKATIRANJE (i ispod, sitnim slovima, rada Dalibora Martinisa), u konačnoj, pomalo larpurlatističkoj verziji billboarda tema je transmedijalnost umjetničkog djela omogućujući, na izvjestan način, produljenje i otvorenost kreativnog procesa budući da proces interpretacije ima višeznačne mogućnosti konačnog ishoda, koji ne mora biti dosegnut u jednom koraku, imajući u vidu višeslojnost umjetničkog rada. Still fotografije video rada na temu auto-portretiranja video kamerom Open Reel (1976.) Dalibora Martinisa, od prvog (početnog) „crnog“ do zadnjeg (završnog) crnog polja u slijedu čitanja-dekodiranja nizova sličica-metaslika u prijelazu analogne u digitalnu sliku odozgo, lijevo, prema dolje, desno, predstavljaju prijevod u drugi medij rada nastalog prije više od četiri desetljeća, u slijedu umjetnikovog bavljenja dvostrukom fizikalnošću medija i prirode, kao i „prirode“ medija. Still fotografije (nalik na kontaktne kopije u analognoj fotografiji, ili thumbnails u digitalnoj tehnologiji, izvedene digitalnim ispisom; s tragovima grešaka u elektroničkom zapisu slike zahvaljujući netrajnoj prirodi medija te uslijed velikog vremenskog odmaka od trenutka nastanka snimke) analognog videa izlagane na standardiziranom i unajmljenom oglasnom mjestu u javnom prostoru, svojevrsni su umjetnikov transhistorijski razgovor sa samim sobom, ultimativno dosegnut projektom izvedenom, do sada, 1978. i 2010. godine pod nazivom DM razgovara s DM, 1978. – 2077.
Videoradovi Dalibora Martinisa, iz 1976. Open Reel i Video Immunity te iz 1978. video Manual, sadrže dva aspekta: jedan je sam medij, drugi je tijelo. Preciznije, medij umjetnika i njegovo tijelo. Riječima autora, kad je došao u dodir s videom, prvo je imao potrebu provjeriti mogućnosti medija kao ogledala. Ogledalo je i prije služilo umjetnicima kako bi mogli slikati autoportret. U vrijeme kad performans postaje jedna od dominantnih umjetničkih disciplina, ono je postalo sredstvo provjere pogleda gledatelja na umjetnika samog. U radu se izlaže pogledu kamere koja mu služi kao ogledalo, dakle preuzima ulogu gledatelja, ali istovremeno umjetnik ispituje granice medija samog. U Open Reelu ispitivanje se odnosi prema mediju vrlo okrutno. Videorekorder je u ono vrijeme imao otvorene kolutove s vrpcom, slično kao tadašnji magnetofoni. U procesu snimanja vrpca s prvog koluta prolazi preko videoglave koja na nju stavlja magnetski zapis i potom se namata na drugi kolut. Martinis je, kako sam kaže, intervenirao u taj proces tako što je prihvatio vrpcu poslije prolaska kroz videoglavu i umjesto na drugi kolut namatao je oko svoje glave. Sjedio je pritom na klavirskom stolcu koji je asistent okretao ispred fiksne kamere. Kako proces snimanja traje, tako se oko njegove glave i preko njegova lica namata sve više crne videovrpce. „Iako je na toj vrpci magnetski zapis mojeg lica, ona ga sve više zakriva ili, ako hoćete obratno, iako vrpca sve više zakriva moju glavu, oko nje se skuplja sve više slika te iste glave.“ Da bi poslije tako realiziranog snimanja gledatelj mogao vidjeti rezultat, bilo je potrebno oprezno odmotati tu istu vrpcu s umjetnikove glave i namotati je na drugi kolut videorekordera kako bi bilo moguće reproducirati snimku. Vrpca koju gledatelj vidi u videosnimci oko umjetnikove glave je ista vrpca na kojoj je zapisana videoslika akcije. „Početak snimke prepun je trzaja i smetnji u slici i zvuku, kao rezultat dodira vrpce s mojim licem i rukama jer masnoća i znoj oštećuju magnetski zapis…“
