Izložba 'Konjićevo novo ruho' gostuje u EMZ-u

O izložbi: 

Izložba pod nazivom Konjićevo novo ruho, kao zasebni dio 14. trijenala zagorskog suvenira, nastala je u želji aktualizacije jednog specifičnog segmenta nacionalne kulturne baštine i uspostavljanja dijaloga tradicije sa suvremenošću. Tajnik Muzejâ Hrvatskog zagorja Bruno Kovačić potaknuo je prve zamisli o izložbi u nastojanju da se drvene igračke Hrvatskog zagorja sagledaju na nov i drugačiji način te da njihova tradicijska vrijednost bude reinterpretirana umijećem i kreativnošću profesionalnih likovnih umjetnika. Kao ishodišna točka izložbe nametnuo se dobro poznati konjić na kotačićima, izrađen u mekom drvetu zagorske lipe i oslikan tradicionalno bijelom, crnom i crvenom kako ga oslikavaju već gotovo dvije stotine godina, konjić koji je prošao dalek put od narodne rukotvorine siromašnog sela, dječje igračke i suvenira na marijabistričkom proštenjarskom sajmu, do današnjih dana kad pod zaštitom UNESCO-a predstavlja primjer nematerijalne svjetske baštine. Za ovu izložbu izradio je majstor tradicijskih igračaka Josip Fijan Iz Marije Bistrice dvadeset uglavnom jednakih primjeraka (s obzirom da su ručno rađeni, ipak nisu identični); te jednog od njih tradicionalno oslikao, a ostali su dani na milost i nemilost devetnaestorici suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, kipara, slikara i grafičara, da na njima interveniraju po volji i(li) nadahnuću.

Rezultati su fascinantni: neki su dobivenog konjića oslikali bez zadiranja u formu, neki ga bušili, rezali, dekapitirali i palili, tesali i brusili, preslagivali dijelove… Neki su ostali u suglasju s konjićevim korijenima i namjenom, a neki su svjesno negirali svako funkcionalističko određenje, tretiravši ga isključivo kao likovnu činjenicu. Mlada slikarica Mateja Babić svojeg je konjića na sebi svojstven način oblijepila krojačkim shemama iz starih časopisa što je rezultiralo grafizmom i obogaćivanjem forme detaljem iz prošlih vremena. Milu Blaževića je ideja toliko ponijela da se nije mogao zaustaviti na samo jednom primjerku; uz dobivenog, istesao je još jednog u drvu topole, s izvanrednim osjećajem za oblik, masu i filigranske rezove. Peruško Bogdanić je cijelu formu perforirao; sitne rupice transformirale su sirovo obrađenu drvenu površinu u efektni dojam čipkaste strukture. Tomislav Buntak je prihvatio statičnost forme konjića, naglasio je zlatnom bojom i naslikanim krilima te stvorio asocijaciju na egipatsku skulpturu i aludirao na lik Pegaza. Zlatko Čular se bojama i simbolima nacionalnog predznaka te jednostavnošću izrade pedagoški obratio mlađim naraštajima. Kipar i jahač Hrvoje Dumančić stvorio je pročišćenu kompoziciju konja crnog tijela i bijele, novo oblikovane glave koja odiše dostojanstvenošću. Mirjana Drempetić Hanžić Smolić svog je konjića postavila usred slikanja svojih platna, pa je njena skulptura velikim dijelom efektno kolateralno obojena postupkom akcijskog slikarstva. Konceptualna intervencija Ivana Fijolića duhovita je posljedica njegove usredotočenosti na postament, temu njegova doktorskog rada. Vladimir Gašparić Gapa na sebi svojstven način analizira komponente, razlaže strukturu i stvara novu kompoziciju, s novim elementima i neočekivanim, kubističkim očištima. Đurđa Gudlin Zanoški izradila je jajčanu temperu kojom je svog konjića oslikala te mu isplela grivu i rep u koje je utkala komadiće koralja. Svojim ručnim radom savršeno se nadovezala na rukotvorstvo u diskursu nastanka dječje igračke. Vojin Hraste je odlučio posegnuti za radikalnom (kiparskom) gestom te je konjića zapalio; pougljenjeni ostaci Konja koji je jednom gorio snažnog su, uznemirujućeg emotivnog i asocijativnog naboja. Zvjezdana Jembrih izradila je pisanog konjića, uistinu ispisanog izvadcima narodnih priča i pjesama, nesvjesno pogađajući ovogodišnju temu trijenala suvenira, a to je kaj, dijalekt i jezik. Svjetlan Junaković je konju pustio uzde, a svojoj mašti na volju, pa se usredotočio na ludički karakter konjića: preradio ga je u višeslojnu skulpturu, maštovito nadogradivši postojeću figuru šahovskom. I Duje Jurić se koristio riječima te zauzdao i premrežio svog konjića platnenim trakama i ispisao letrasetom, evocirajući staru tehniku reprodukcije, što i u semantičkom smislu korespondira s konjićevim ishodištem. Petar Popijač dobivenom je konjiću nadogradio konjanika te sve oblijepio ljepljivom trakom stvarajući kompoziciju koja se simbolički i kritički referira na suvremeni svijet plastike, površnosti i brzog pakiranja, usredotočenosti na oplošje od kojeg se ne vidi suština. Ante Rašić je figuru konjića inaugurirao u nositelja poliperspektive: apliciranim ogledalima omogućio je beskrajne mogućnosti sagledavanja konjića i njegovih odraza u svijetu oko njega. Krešimir Rod se iskazao smislom za formu: od grubog obličja drvene igračke istesao je i izbrusio profinjenu, anatomski uzornu i izražajnu skulpturu konja uzdignute glave. Mlada kiparica Petra Šoltić je statičnu formu demontirala i presložila, uzdigla i tordirala trup, stvorivši dinamičnu figuru konja u propnju, a Željko Zima je paradigmatski ukazao na bliskost umjetničkog postupka i igre, pretvorivši preciznim i znalačkim potezima kista konja u zebru.

Mala figura konja pokazala se velikim poligonom za raznovrsne ideje i raznolika ostvarenja, zanatsko umijeće i stvaralački potencijal. Drveni konjić je naveo umjetnike da se igraju; sad stoji u novom ruhu, a mi s veseljem svjedočimo onome čemu smo se potajno nadali: neprekinutoj vezi jakog korijenja i plodova suvremenosti. / Davorin Vujčić, autor izložbe