U petak 30. lipnja, u 21 sat, u Muzeju Grada Kaštela u kaštelu Vitturi otvorit će se izložba 'Utočište, čežnja i ogledalo' splitskog slikara Željka Bubala.
vrijeme: 30.06.2017. 21 h
mjesto: Kaštel Lukšić; Muzej Grada Kaštela, Lušiško Brce 5
Izložba je memento na Bubalov rad posljednjih trideset godina s ciljem predočavanja mijena u izrazu, u kolorističkom intenzitetu i u dinamici. Ipak, naglasak je na njegovim posljednjim ciklusima u kojima postiže snažan nagonski rukopis u složenim kolorističko - prostornim kompozicijama.
Kao mladi slikar Željko Bubalo započeo je izgrađivati svoj slikarski izraz na temeljima zavičajnog nasljeđa moderne. Na metafizičkim i snenim vidovićevskim maglama, tonskim zemljanim ivančićevskim i pavićevskim paletama s primjesama pastelnih plavičastih i sivo-srebrnastih tonova. U tom razdoblju osnovni su motivi njegova opusa prizori crkvica na uzvišenjima sa siluetama okupljenih ljudi, okupanih mističnim svjetlom na svetim točkama susreta fizičkog i metafizičkog, smrtnog i besmrtnog … Tu su i samotni putnici u hodu prema svjetlu utopljeni u atmosfere tihe dramatike. Tmurni pejzaži iz kojih probija sveprisutna svjetlost i vertikala zvonika ili stabla, makar tek samo naznačena. U svakoj se ogleda melankolična nota s pulsirajućom mrljom svjetla i vertikalom kao simbolom uzdizanja iz materije.
Krajem devedesetih godina prošloga stoljeća uslijedila je serija aktova obavijenih teškim, zgusnutim, mračnim i mlačnim atmosferama. Na tim slikama i dalje prevladava tamna gama sa sporadičnim i energičnim uplivima žute, crvene, zelene i modre. Znakovit je i ciklus posvećen motivu mačke iz istog razdoblja. Žestina umjetnikova poteza kistom ili suhim pastelom očitovala se u tim dvama ciklusima. Prvi je izložen u palači Milessi 1999., a gestualna žestina nastavila se i dalje očitovati, oslobađati se i razvijati do danas. U ranijim radovima gesta je živa, ali kontrolirana, pomalo inhibirana. U seriji spomenutih aktova i mačaka gestualnost se oslobodila, a uz kolorit krucijalno je obilježje njegova umjetničkog temperamenta. Predstavio se još jednom 2005. godine serijom aktova i interijera u kojima se još više otvara boji i gesti. O ciklusu dalmatinskih ambijenata nastalih tijekom 2013. i 2014. Tonko Maroević piše da na putu apstrahiranja od predmetnosti Bubalo s razlogom zastaje i ne prelazi prag očuvane aluzivnosti. U ovom trenutku, nakon tri godine Bubalo slika na način da često prelazi taj prag. Rezultat je to njegove gestualne i kromatske katarze koja traje. Radi se uglavnom o slikama iz ciklusa inspiriranih glazbom Wagnera i Puccinija, no mnoge su inspirirane i ambijentalnom motivikom i morem. Istaknuti je motiv, koji ima gotovo egzistencijalnu ulogu za umjetnika, Zaglav, malo mjesto na otoku Hvaru, Bubalova muza, utočište, čežnja i ogledalo...
Apstrakcija je imanentna ljudskom duhu, jednako kao i figuracija. U beskrajnim inačicama kreativnosti i duhovnosti nekima je blisko i razumljivo jedno, a drugima drugo, unatoč istom izvorištu. Čarolija, šarm i snaga "Jednosti" očituje se u svemu, a inačicu toga Bubalo uspješno donosi u svojim slikama.
Svjetlo je kao i u ranim radovima, uz izraziti kolorit i gestu (koja je izravan odnos tijela i djela), jedan od ključnih sadržaja njegovih slika i nositelja kompozicija, što nam između ostaloga ukazuje na njegovu autentičnu slikarsku putanju. Njegovo recentno slikarstvo baštini tradiciju europske i domaće ekspresionističke apstrakcije 50- ih i početka 60 –ih, ali i 80-ih godina 20. st. kada se nanovo pojavljuju ekspresivne tendencije i naravno povratak slici. Bubala povezujemo u prvome redu s protagonistima koji su se preko slikanja krajolika i figura postupno približavali slobodnoj apstrakciji, a istodobno i kao apstraktni slikari ostaju neraskidivo povezani s prirodom (Kaštelančić, Murtić).
U recentnim slikama tek su slabašne asocijacije na arhitekturu i kakvu drugu figurativnu stvarnost. Sada motiv i okolina postaju jedno. Satkani su od iste tvari, prožimaju se i zajednički pulsiraju u općoj životnoj esenciji ne oduzimajući ništa dubini i prostoru. Njegov likovni vokabular sveo se na osnovno, potez/pokret, mrlju, boju.
Recepcija njegovih slika izbliza priuštit će nam magnetsku raspršenost i emocionalni nemir koji se strukturiraju primjerenom fizičkom distancom. Stanka, distanca i sposobnost promjene rakursa univerzalno je, korisno i primjenjivo pravilo, kako u estetskoj, filozofskoj, etičkoj, duhovnoj, demokratskoj i inoj problematici čovjeka i društva….
(
iz teksta Mirele Duvnjak)
Željko Bubalo rođen je 1949. u Splitu.
Diplomirao je 1974. godine na Pedagoškoj akademiji likovne umjetnosti u klasi prof. Ante Kaštelančića.
Živi i djeluje u Zavali (otok Hvar) i Splitu kao samostalni umjetnik.
Član je HDLU-a Zagreb i HULU-a Split.
Hrvatska televizija snimila je 1993. godine dokumentarni film o njegovu radu.
Njegove slike nalaze se u privatnim zbirkama te muzejima u Hrvatskoj i inozemstvu.
