Izložba 'Središte okolnosti' u Francuskom paviljonu

Interdisciplinarno umjetničko događanje „Harmonija disonance“ zajednički je projekt Muzičke akademije, Akademije likovnih umjetnosti, Akademije dramske umjetnosti i Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. S ciljem zajedničkog predstavljanja heterogenih umjetničkih izraza i izvedbenih praksi, studenti triju akademija i TTF-a pripremili su raznorodni program sastavljen od scenskih, plesnih i koncertnih izvedbi te likovne izložbe.
 
O Izložbi "Središte okolnosti":
 
U kružnom prostoru arhitektonski vrhunski izvedenog Francuskog paviljona Hršak i Novak postavljaju svoje site specific kiparske instalacije ambijentalnog karaktera. Njihov položaj u prostoru korespondira s arhitekturom paviljona, te tako njihove instalacije, na prvi pogled dijametralno različite, postaju dijelom jedne logične cjeline.

U samom središtu okolnosti nalazi se instalacija Vladimira Novaka, postavljena ispod okulusa paviljona kroz kojeg prodire svjetlo, kojom kroz ekspoziciju prirodnih materijala u umjetno stanište on proširuje polje i definiciju skulpture. Tako željezom i sirovom trskom iz Kopačkog rita, organskim materijalima stoljećima korištenima u arhitekturi, Novak potencira ulogu paviljona, referirajući se središtem, kojeg stvara odnos dijelova kompozicije, na stropnu konstrukciju Francuskog paviljona, membranu oblika obrnutog krnjeg stošca i njen okulus. Tako naglašena je vertikala od okulusa do središta, vertikala koja u kružnom prostoru igra ulogu središnje osi, axis mundi koju, primjerice u Indiji, simbolizira upravo trska, vetasa. Postavljanjem snopova trske jedan na drugi on ih osnažuje, te postavlja uvjetno statički moment biljci čija je priroda u neprestanom gibanju i disperziji. Međutim, osim fizičkog gibanja biljke komponenta vremena, cikličkog gibanja, izuzetno je bitna za Novakov rad. Stvaranje, širenje, rast i odumiranje procesi su neprekidnog trajanja, jednako kao i suživot čovjeka i biljke koji se nastavlja iz generacije u generaciju. U toj cikličnosti sveprisutni su mirisi, taktilnost, te uopće materičnost i organičnost koji tako stoje u opoziciji s radom Tomislava Hršaka.

On se, postavljajući video-reljefe u tri niše paviljona poigrava s konceptom stvarnog i nestvarnog, odnosno reifikacijom virtualnog u interakciji sa readymade skulpturama, te vice versa, pretvaranjem realnog u virtualno u tom odnosu. Pritom svakodnevno iskustvo i doživljaje prenosi u svoj umjetnički rad, koristeći narodne izreke koje čuje u prolazu ili skicirajući likove koji mu zaokupljaju pažnju. U svakoj od niša Hršak se referira na prostor paviljona veličajući ga, negirajući ga, te unoseći vlastitu intime u nj. Veliča ga postavljanjem skele kojom se metalni krug uzdiže do apoteoze, ponovno sugerirajući relaciju s rotundom i njene efemerne simbolike hrama. Unutar kruga on projicira snimku iskonskom energijom nabijenog plesa u slavonskoj narodnoj nošnji. U toj instanci dolazi do uspostave simboličkog, naspram prostornog odnosa između radova Hršaka i Novaka. Dok se Novak referira na trsku kao višestoljetnu, tradicionalnu materiju za gradnju, proizvodnju hrane, izrade uporabnih predmeta, odjeće, glazbenih instrumenata i brodogradnju, Hršak u suvremenoj interpretaciji donosi novoproizvedenu ulogu narodne nošnje u plesu koji evocira trans. Oba elementa referiraju se na ono primordijalno, baveći se okolišom kao početnom točkom čovjekovog nastojanja prema izgradnji, te onog mističnog iz čega izviru umjetnička nastojanja prema shvaćanju vlastitog jastva.

U sljedećoj niši Hršak se bavi idejom negacije prostora, naspram Novaka koji prostor Paviljona afirmira. Naime, Hršak postavljajući preko niše najlon, građevinski materijal, tvori prostor bez namjene i stvara dojam rada u tijeku u kojemu se nakupljaju njegove misli iz svakodnevice, postavljajući na nj readymade skulpture i projicirajući jedan od svojih video reljefa. U posljednjoj niši on nastavlja negiranje prostora, no naglasak stavlja na uvođenju vlastitog, intimnog prostora u kultno mjesto javne namjene. Fotografija njegove sobe koja je projicirana na zid mekoćom materijala koji su na njoj prikazani omekšavaju beton paviljona stvarajući iluziju koja se dodirom hladnog zida rasplinjuje.

U dispoziciji njihovih djela stvaraju se novi odnosi u kojima posjetitelj, ulaženjem tijelom u prostor, otkriva novu dimenziju određenu odnosom arhitekture, materičnosti i virtualnog, gdje se konačni trenutak spoznaje otkriva u pogledu prema okulusu, izvoru svjetla kojeg definira Novakova instalacija. Konačnom potvrdom težnje ka uspinjanju time se nanovo otvara pitanje pronalaženja začudnog u onom svakodnevnom.
 
Maja Flajsig