Marijan Szabo / Fotografije

Prošlost je prije izuma fotografije bila sasvim nešto drugo nego je to u ovo naše doba u kojem živimo. Mnoga pitanja i ponuđeni odgovori, vezani uz činjenicu postojanja te mehanički proizvedene slike u prvoj polovici 19. stoljeća, mogu se u grubo svesti na nekoliko tema.

Osnovno je pitanje je li fotografskom slikom moguće proizvesti umjetničko djelo. Sljedeće je pitanje ono o tzv. čistoj fotografiji i onoj drugoj koja to nije. Zatim, ako fotografska slika ne može biti umjetnost, što je onda. I ako je fotografskom slikom proizvedena umjetnost, kakva je to umjetnost, neka izdvojena, posebna ili je naprosto takvo djelo dio onog kontingenta stvorenih slika priznatog statusa umjetnosti bez obzira na medij kojim su ostvarene.

U tom kontekstu možemo načas pogledati unatrag, na fotografsko djelo Marijana Szabe. Ponajprije, povijesna je činjenica da se ime ovog fotografa veže uz Zagrebačku školu fotografije i od toga neodvojivog Fotokluba Zagreb koji je utemeljen kao klub fotoamatera 1892. godine.
Čini se kao da, u tom kontekstu, ne postoji dilema o tome koliko su fotografske slike umjetnička djela, jer je osnovna pretpostavka da se članstvom u klubu, izložbama, diplomama i priznanjima ujedno stječe i alibi za odvajanje fotografske slike od banalne i nekreativne prema onoj koja osim tehnoloških korektnosti i ne posjeduje nikakvu osobitu vrijednost. Klub je tako oaza unutar koje se gaje egzotični produkti i unutar koje je poželjno da se odnjeguje stanovita sličnost, tzv. škola.

Tako će, primjerice, Marijan Szabo doći pod slap u Jajcu 1930. godine, stavljajući ga kompozicijski u sredinu formata. Njegov klupski kolega Vilim Herrnstein snimit će isti slap pomaknuvši kadar malo ulijevo i time dobiti jednu varijantu, ali će i fotografska tehnologija snimanja i kasnija postprodukcija na obje slike biti ista. To je dakle karakteristika: estetizacija i varijacije. Sve to odvija se u kontekstu jednog dijela fotografske produkcije u Europi i dijela Amerike ( Vidi Camerawork i piktorijalizam), ali osobito u kontekstu stanovitog romantizma 30tih godina (krajolici,folklor), Nove stvarnosti (Neue Sachlichkeit) i dalekih odjeka radikalnih pokreta Ruske avangarde i eksperimenta Bauhausa.

U tom kontekstu valja promatrati fotografske slike Marijana Szabe. Šarm tih slika sadržan je upravo u tom oduševljenju krajolikom koji omogućava visoku estetizaciju slike, koja time postaje velikim dijelom neovisno likovno djelo.Tako će biti u svim njegovim fotografskim djelima i onda kada će se oduševljavati tzv. ptičjim rakursima ili kada u kasnijim radovima 60tih godina otkrije enformelističke karakteristike krajolika. Rad je to između tzv. škole, aktualnih trendova u likovnoj produkciji zapadne umjetnosti, i na kraju života u fotografiji koja napokon u maglovitom Zimskom jutru iz 1966. godine, pred kraj života, sasvim subjektivno ponudi krajolik kao sliku osobnog opraštanja od svijeta. Vladimir Gudac

Marijan Szabo rođen je 21. rujna 1913., a član Fotokluba Zagreb postaje već 1929., pa je kao takav bio jedan od najmlađih obnovitelja i vodećih članova Kluba. Fotografijom se počeo baviti kao srednjoškolac, što će imati presudan utjecaj na njegov daljnji život u kojem se  fotografijom bavi profesionalno. Marijan Szabo jedan je od osnivača Zagrebačke škole fotografije, važan je akter stvaranja umjetničke fotografske scene u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj  i  zaslužan je za priznanje statusa fotografije kao čiste umjetnosti. Nepoznat široj publici izlagao je zadnji put samostalno prije pedeset godina u Beču. Umro je u Zagrebu 17. prosinca 1967. u pedeset i četvrtoj godini života. Marjana Szabu karakterizira osobna percepcija koja ga odvaja od tradicionalizma toga doba. Szabova su preokupacija ljudi u pejzažima. Služio se neobičnim kutevima snimanja kako bi izbjegao konvencionalne načine promatranja. Koristi nizove i elemente krovova, stepenica i predmeta kako bi stvorio apstraktne konstruktivističke forme. Svjetlo mu je glavni element slike s kojim gradi geometriju i dubinsku perspektivu slike. Duhovnost mu je važnija od tehnicizma slike. Istraživački koncept izložbe nepoznatih radova vraća Szabu na umjetničku scenu, ali i postavlja pitanje zbog čega umjetnici padaju u zaborav. Projekt aktualizira pomalo zaboravljenog fotografskog umjetnika te ga samostalnom izložbom predstavlja stručnoj i široj javnosti. Projekt je doprinos očuvanju hrvatske kulturne baštine i razvoju hrvatske fotografije. Skupljati fotografsku zbirku u hrvatskom netržišnom likovnom okruženju nije lak izazov. Osim velikoga znanja o fotografskoj građi i materijalnih sredstava potrebna je i velika strast za fotografskom umjetnošću. Petar Smiljanić, kolekcionar suvremene umjetnosti i fotografije, ustupio nam je fotografije iz vlastite zbirke za ovu izložbu. Bez njegove podrške ova izložba ne bi bila moguća. Stoga mu se Dom hrvatske fotografije posebno zahvaljuje. Hrvatski dom fotografije programski se bavi isključivo medijem fotografije. Izlagat će i zastupati pretežito hrvatske i inozemne stare majstori fotografske umjetnosti 19. i 20. stoljeća koji su utrli put širokom prihvaćanju fotografije kao nezavisnog i ravnopravnog medija sa svim ostalima umjetničkim medijima. Hrvatski dom fotografije bit će otvoren i za mlađe autore te etablirane umjetnike koji koriste eksperimentalnu, tradicionalnu i digitalnu fotografiju.

Programski cilj galerije jest kreiranje ravnoteže i dijaloga sa širokim spektrom fotografskih žanrova i tehnika. Hrvatski dom fotografije – Croatian House of Photography – djeluje u  izložbenom prostoru Kluba HDLU-a, a pokrenut je s ciljem kontinuiranog unaprjeđenja i proširenja izlagačke djelatnosti Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Hrvatski dom fotografije službeno je otvoren 7. travnja 2014., a otvorio ga je u sklopu svoje izložbe slavni Peter Lindbergh.