'Fotografija industrije II' u Muzeju grada Zagreba

Autori/studenti: Dario Belić, Igor Ilić, Tjaša Kalkan, Nives Milješić, Marina Paulenka, Dino Šertović, Nikola Šerventić, Ino Zeljak
Mentori studenata: Darije Petković, izv.prof, Jelena Blagović Pavičić, doc.art., kustosi izložbe: Goran Arčabić, Iva Prosoli

iz Predgovora Gorana Arčabića
Izložba Fotografija industrije II produkt je nastavka suradnje Katedre za fotografiju Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu na projektu Muzeja grada Zagreba Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive. Kao i 2011. godine, kada je započela suradnja dviju ustanova na Projektu, polazišni su motivi obogaćivanje muzejskog fundusa suvremenim fotografijama te pružanje prilike za afirmaciju mladim autorima. Vođen spoznajom o procesu industrijalizacije kao ključnom pokretaču globalnih ekonomskih i društvenih promjena, projektni tim izložbom nastoji utjecati na percepciju industrijskog naslijeđa kao dijela univerzalne baštine i važnog segmenta razvoja ljudske civilizacije.
 
Izložba Fotografija industrije II aktivnost je unutar završne etape projekta Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive, fokusirane na formativno razdoblje socijalizma, u kojem je planska izgradnja državnih poduzeća teške industrije i elektroindustrije predstavljala ideološku bazu privrednog i društvenog razvoja. Industrijski sklopovi prezentirani studentima fotografije na početku nastavnog procesa kao dokumenti vremena, na kojima se odražavaju presudne i često dramatične epizode nacionalne i svjetske povijesti, prepušteni su autorskoj interpretaciji mladih umjetnika u čijim radovima dobivaju novu dimenziju. Tematski, radovi su vezani za dva industrijska sklopa u Zagrebu – Tvornicu Rade Končar i Tvornicu električnih žarulja (TEŽ).
...
Materijalni ostaci procesa instant-industrijalizacije s kraja 1940-ih i početka 1950-ih godina inspirirali su i poslužili kao poticaj umjetničkom izričaju osmoro autora zastupljenih na izložbi. Njihovi radovi doprinose javnom osvješćivanju naslijeđa koje se, pored problema manjkave provedbe sustava zaštite te nedostatka planova prenamjene i investicija, suočava i s ambivalentnim emocijama prisutnim u postsocijalističkim društvima. Odbojnost i nelagoda motivirani političkim razlozima (poveznice s periodom komunizma, sovjetskom dominacijom ili kompleksnim problemima jugoslavenske federacije) susreću svojevrsnu nostalgiju. Iz neobičnog amalgama kolektivnih emocija proizlazi elementarno pitanje: djelovanjem kojih su mehanizmima nekadašnje uzdanice politike i privrede, simboli ideologije blagostanja radnog čovjeka, u tranziciji preobraženi u simbole ekonomskog sloma i siromaštva radnika. Dio radova mladih fotografa zastupljenih na izložbi, neopterećenih ambicijama odašiljanja političkih poruka, razotkriva različite segmente problema djelujući gotovo iscjeliteljski.
 
 
 
iz teksta Ive Prosoli Gdje je nestao radnik?
Naslov ove izložbe sasvim bi komotno mogao glasiti Gdje je nestao radnik. Ili, preciznije, Što je ostalo od radnika. Nitko od radnika nije prisustvovao projekcijama filma braće Lumière, nitko od radnika nije prisutan ni na radovima sedmero od ukupno osmero studenata koji izlažu na ovoj izložbi. Izuzev u tragovima. Ostacima.
...
I tu se vraćamo pitanju subjekta / konzumenta pokretnih i nepokretnih snimaka koje dijeli više od stotinu godina vremenske, političke, društvene, kulturne i industrijske stvarnosti. Kako to da fotografi kojima je u zadatak dano snimati najizravnije poprište rada, onog elementarnog u svojoj definiciji, opipljivog, manualnog rada, sam taj rad izbjegavaju snimiti? I to nakon što su bili upoznati s bogatom poviješću dviju tvornica, proizvodnim aktivnostima, razlozima njihova osnutka i njihovim ideološkim značenjem.
Umjesto toga snimaju ostatke. Stratišta.
Zašto ih fasciniraju prazni prostori u kojima je prisutnost čovjeka neizravna? Što im je odgojilo pogled?
Ili, ako okrenemo pozicije, je li možda radnik taj koji odbija biti snimljen? Je li njegova nevidljivost u društvenoj slici rezultirala njegovom odlukom o nevidljivosti na fotografskoj slici?
.
Društvena kritika nije izostala iz ovih radova, što bi se možda moglo zaključiti na prvo gledanje. Ona je itekako prisutna, no ne bazira se na prozivanju, već na negaciji.

Negacija je ujedno i najsnažnija poruka koja se može poslati društvu sastavljenom od samih oksimorona. Društvu koje nema ideološko uporište (nametnuto ili kakvo već god), a koje je u isto vrijeme preplavljeno ideologijama po potrebi. Društvu bez jasnih protivnika i društvu u kojem je svatko protivnik.

Zaumna kritika adekvatna je kritika ovog vremena, kao što su i ovi autori bez sumnje dio njega, gradivni dio; netko će jednom možda reći suvremeni u svojoj reakciji, mirni i bez zanosa. Suvremeni radnici, kulturni radnici posttranzicijskog društva.