iza scene

Izdavaštvo u procjepu


vrijeme: 13.10.2014.

Pretpostavljeni zakoni tržišta s jedne strane i sve manji broj čitatelja s druge, simptomi su izdavačke industrije na izdisaju. Kako pomiriti kvalitetu i puki opstanak, s predstavnicima Frakture, Arteista i Sandorfa, razgovarao je Karlo Nikolić.

Da je i izdavaštvo u Hrvatskoj  u teškoj krizi za upućenije i nije neka novost. Posljednjih godina ono tone sve niže i niže, a i od najvećih nakladnika mogu se čuti uglavnom žalopojke. U takvom okruženju nakladnici se dovijaju na razne načine,  podilazi se navodnom masovnom ukusu publike, objavljuje po principu 'za svakog ponešto', ulazi u velike projekte koji se ne moraju nužno pokazati isplativim, a nedavno je osnovan i veliki izdavački koncern, spoj triju velikih nakladnika zvučnih imena. Ova priča, na sreću, ima i drugu stranu, koja govori da se i u Hrvatskoj izdavaštvom može baviti na drugačiji način, i to dosta uspješno. Trojac nakladnika s kojima smo ovom prilikom razgovarali nije baš razvikan niti 'okreće velike novce' no književnošću se bave na visokoj razini.
Izdavačka kuća Fraktura najveći je izdavač iz te skupine. Kuća je osnovana 2002. , a već drugu godinu, uz uspješan izdavački put, vodi i Festival svjetske književnosti, živopisno okupljanje ljubitelja književnosti koje ugošćuje i mnoga svjetski relevantna imena. Fraktura je okrenuta objavljivanju visokokvalitetne književnosti domaćih i stranih autora te publicistike koja se bavi poviješću dvadesetog stoljeća. Financiraju se većim dijelom od prodaje vlastitih naslova, a potpore Ministarstva kulture čine im oko 5% prihoda. “S krizom se nosimo teško kao i cijeli sektor. Kriza je dovela do smanjivanja plaća i nemogućnosti zapošljavanja dodatnih ljudi. Svaku knjigu koja se proda u više od 1000 primjeraka u današnje vrijeme smatramo bestselerom“ , kaže Seid Serdarević, glavni urednik u Frakturi te programski direktor Festivala svjetske književnosti. Prema radu Ministarstva on je umjereno kritičan: “Smatramo da bi se Ministarstvo moralo aktivnije uključiti u pronalaženje novih modela koji bi spasili tisuće radnih mjesta i jednu kulturnu industriju na kojoj počiva kulturni identitet ove države. To znači povećavanje sredstava za nakladništvo i u potporama, ali i za knjižnice, aktivnije sudjelovanje u promociji hrvatske knjige u inozemstvu te ublažavanje udara na nakladništvo tako da se 5% PDV-a na knjigu na neki način vrati u sektor kao dodatni novac u odnosu na postojeći, uz to osmišljavanje politika poticanja čitanja i niz drugih mjera. “

Sead Serdarević, Foto: Davor Kovačević, Izvor: Novi list
 
Sandorf je izdavač nešto novijeg datuma osnutka i postoji od 2007. godine. Također su okrenuti kvalitetnoj književnosti, koja nema ograničen rok trajanja, a specifični po tome što se bave i zastupanjem autora iz regije u inozemstvu. Razgovarali smo s Ivanom Sršenom, inače i jednim od ljudi zaduženih za organizaciju hrvatskog nastupa na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu. Sršen je ponosan na rezultate svoje kuće, naročito kad se radi o zastupanju. Na popisu njihovih autora su primjerice vrsni pisci Damir Karakaš, Marinko Koščec i Bekim Sejranović. “U nešto više od šest godina od kad smo krenuli sa poslom književnih agenata (isključivo za autore iz ex-Yu regije u inozemstvu, dakle, ne zastupamo strane izdavače u Hrvatskoj) sklopili smo šezdesetak ugovora diljem svijeta. Prema svjetskim mjerilima to nije velik broj, ali za nas predstavlja značajan uspjeh, pogotovo kad se uzme u obzir da smo nekim autorima otvorili vrata prijevodnih tržišta, što se u protivnom najvjerojatnije ne bi dogodilo“ , objašnjava Sršen.  Njegov je stav da kriza nije zapravo donijela ništa nova u naše izdavaštvo: “Kod nas je svjetska financijska kriza samo iskristalizirala stare probleme koji se generiraju posljednjih dvadesetak godina: onaj s najviše novca ima i najviše dugova, ali on čitavo vrijeme diktira sve uvjete. Tako ste prisiljeni davati sve veći popust onome tko vam najviše duguje, a da pritom nemate manevarskog prostora, morate raditi više da biste doslovno preživjeli. Stoga je vrlo važno dobro planirati naklade, koje se kod nas kreću od 300 do 1500 primjeraka. Za nas je 1000 primjeraka visoka naklada, a dobra prodaja je sve preko tristo prodanih primjeraka u slobodnoj knjižarskoj prodaji. Svaki prihod nam je važan i ni u čemu se ne razbacujemo. Naši suradnici i autori to podržavaju i nastojimo prema svima nastupati jednako, kako prema poznatom autoru tako i prema debitantu. To cijene i jedni i drugi, jer prepoznaju da u pitanju nije eksploatatorski model. Otprilike pola naših prihoda dolazi od prodaje, a druga polovica od izdavačkih potpora (domaće potpore, EU potpore, inozemne nacionalne knjiške i kulturne fondacije, kulturni instituti...). "

Ivan Sršen, Foto: Lucija Bušić, Izvor: tportal.hr

Serdarević i Sršen slažu se i kako nakladništvo u Hrvatskoj uopće ne bi moglo postojati bez potpore države. “U Hrvatskoj kao i u većini zemalja naše veličine i broja stanovnika kulturne sadržaje nije moguće kreirati bez podrške mecene – nekada davno to su bili plemići, zatim bogati industrijalci, a danas je kao i svugdje u Europi za kreiranje kulturnog sadržaja potrebna pomoć države. Bez te pomoći ne bi funkcionirale ni galerije, ni kazališta, ni film, ni održavanje baštine, pa jednako tako ni nakladništvo. S obzirom na poreznu presiju smatramo kako je izdvajanje za kulturu u okviru budžeta sramotno malo i da je civilizacijski minimum 1% budžetskih sredstava za kulturu,“ kaže Serdarević. Sršen je suglasan da je potpora nužna no ipak ponešto drukčije gleda na stvari: “Bez uloge države u kulturnoj politici naše izdavaštvo bi danas bilo isključivo komercijalno, što se, nažalost, dogodilo u nekim postkomunističkim zemljama. Sustavom kulturnih vijeća Ministarstvo je ustanovilo vrlo dobar i učinkovit model raspodjele sredstava nakladnicima po izdavačkim projektima. Važno je ne smanjivati novac za kulturu pa tako ni za izdavaštvo u odnosu na ostala proračunska 'rezanja',  jer novac ušteđen na kulturi i znanosti u budućnosti će se pokazati višestruko manjkavim. Imamo relativno dobar sustav i ustanovljene modele njegove provedbe. Alternativa je – surovo tržište i gubitak kulturne politike. Iz vremena prije devedesetih ostali su nam veliki izdavački projekti, izdanja kakva danas rijetko koja kuća uspije producirati. Devedesete i dvije tisućite otkrile su disperzirano, šaroliko i zaigrano izdavaštvo. Puno poznatih domaćih autora krenulo je u svoj proboj kod malih, nezavisnih izdavača i bilo je to zanimljivo razdoblje. Trebalo bi učiti i iz jednoga i iz drugoga i pokušati održati domaće izdavaštvo aktivnim.“
 
Najmanji i najmlađi iz našeg trojca upravo je nezavisni izdavač Arteist, iznikao iz istoimena portala za kulturu kojeg je nedavno proslavila Književna Groupie Pavla Svirca. Razgovarali smo s Majom Hrgović, urednicom Arteista te ujedno autoricom knjige Živjet ćemo bolje, jednog od (zasad) dva Arteistova izdanja. “Udruga za kulturu i nove medije Arteist osnovana je 2012. godine; prvi veliki projekt koji smo pokrenuli u jesen te godine bio je portal za kulturu i društvo Arteist.hr. Ideja o pokretanju malog izdavačkog pogona, koji bi bio vezan za portal, sinula nam je nakon nekoliko mjeseci postojanja satiričke kolumne Književna Groupie Pavla Svirca, koja je u tjednom ritmu kontinuirano izlazila na portalu i skupljala golemu čitateljsku publiku koja ju je revno, skoro fanatično pratila. Odlučili smo o vlastitom trošku objaviti Svirčevu knjigu – to je bio prvi naslov Biblioteke Arteist. I senzacionalno uspješan! Ponudili smo čitateljima vrhunsku književnost po popularnoj cijeni i uz besplatnu dostavu - i odmah su nas preplavile narudžbe. To nam je dalo vjetar u leđa i hrabrost da uđemo u izdavaštvo u vrijeme kad se to činilo samoubilačkim potezom. Od početka nas je vodila ta suluda vjera u mlade pisce, koji su u izdavaštvu danas najugroženija skupina – u vrijeme krize, debitanti ne dobivaju priliku postati objavljeni autori; knjiga novih autora gotovo da nema, nijedno se bitno novo ime nije pojavilo na književnoj sceni već nekoliko godina. Smetala nam je ta blokada novih autora i odlučili smo je probiti Bibliotekom Arteist, koja postoji radi novih mladih glasova iz Hrvatske i regije: tražimo kvalitetnu prozu i publicistiku izmaknutu iz mainstreama“ , kaže Hrgović.  

Maja Hrgović, Foto: Nina Đurđevic, Izvor: Cropix
 
Mainstream je u Hrvatskoj posljednjih godina postao pomalo labav pojam, kako u masovnim medijima, tako i u popularnoj glazbi. U takozvanu srednju struju ulaze pojave kojima je mjesto zapravo na rubovima popularne kulture. Nažalost, na takve preobrazbe nije imuna ni književnost. Seid Serdarević će to relativno tolerantno prokomentirati: “Svaki nakladnik ima svoju nakladničku politiku i nakladništvo je dovoljno raznoliko i široko da se mogu pronalaziti različiti modeli izdavanja knjiga, a jednako tako i publika je, koliko god bila manja i koliko god da statistike pokazuju da samo polovina Hrvata čita, i dalje zainteresirana za najrazličitija štiva, od najkvalitetnijih pa do knjiga za čistu zabavu i u tome ne vidimo ništa loše.“ Maja Hrgović je nešto rezolutnija: “To me podsjeća na politiku kojom su se vodili urednici dnevnih novina i kojima se to podilaženje masama (ili podcjenjivanje masa) obilo o glavu. Ljudi ne vole „novine-slikovnice“, a iscrpit će se i tolerancija čitatelja prema šundu. Skeptična sam prema podmetanju jeftinog šunda čitateljima, to mi djeluje kao prljavi trik koji može proći jednom, dvaput, ali ne može se njime održavati ozbiljno izdavaštvo. Možda sam u krivu.“

Stav je autora ovih redaka, jasno, da Hrgović nije u krivu te da se sve troje nakladnika na novi (naravno, zapravo stari) način pristupaju svom poslu i književnosti s ciljem čitanosti, no ne pod svaku cijenu i ne na bilo koji način. Misao vodilja ovih nakladnika prije svega je dosljednost u ideji i politici bez podilaženja trendovima i objavljivanja svjetskih i domaćih 'hitova i bestselera.' To možda nije put do brze i velike zarade no i u nazovi kapitalizmu, očito, moguće je i tako poslovati. Je li u bivšim vremenima bilo drukčije i bolje, pitanje je, jasno na koje se ne može dati jednoznačan odgovor. Maja Hrgović i tu ima izrazit stav te, za razliku od svojih kolega, smatra da potpora države i ne mora biti presudna za nakladništvo: “Stanje u bivšoj državi nije usporedivo s današnjim stanjem, naprosto zato jer su parametri drugačiji: u bivšoj državi je tržište bilo višestruko veće nego danas i time su šanse za pristojni život izdavača bile veće – jer su knjige mogle biti jeftinije. Na kraju se najveći dio problema svodi na cijenu knjige. Postoje ljudi koje zanima, na primjer, knjiga eseja o seksizmu u hrvatskom javnom životu, i rado bi je pročitali. Ali ako ona košta 180 kuna, jednostavno će slegnuti ramenima. Jer si ne mogu to priuštiti. Ali ako knjiga košta 60 kuna, razmislit će. Dok kritična masa izdavača ne odluči zbilja krenuti u slobodno tržište i boriti se za čitatelje vlastitim snagama – povoljnom cijenom kvalitetnih knjiga – bit će na infuziji Ministarstva kulture.“

Književnost je možda uvijek bila rezervirana za probrane ljude, u nekim ih je vremenima bilo više, u nekim manje no posljednjih godina književnost se, u široj javnosti, počelo doživljavati kao neku pomalo snobovsku vrstu razbibrige koja bitno ne doprinosi zajednici. Mnogo se govori o sportašima kao našim ambasadorima u svijetu, a kulturu se, u širem kontekstu, tu gotovo uopće ne smatra relevantnom. Ona u posljednje vrijeme, u javnoj percepciji, doduše ipak nešto bolje stoji ali još uvijek kao da više pripada marginama no mainstreamu. Prema Seidu Serdareviću, pravo stanje stvari bitno je drugačije: “Treba znati da bez kulture i kulturnog naslijeđa ne bi bilo ni današnje Hrvatske ni turizma te da je Hrvatska upravo i možda jedino u kulturi relevantna na međunarodnom planu, svejedno je li riječ o glazbenicima, likovnim umjetnicima, književnicima, dizajnu, arhitekturi ili filmskim djelima. Kultura je jedina djelatnost u ovoj državi koja može bez problema konkurirati i najvećima. Kultura bi, a nije, trebala biti jedno od najvažnijih pitanja u svim našim političkim opcijama.“ Dojam je, nedvojbeno, da bi se i drugo dvoje nakladnika iz ovog uspješnog trojca složilo s njim. Uz to, nema sumnje, oni su veoma značajan segment te kulture.     
 

(L.V., 14.10.2014)



http://www.forum.tm/vijesti/cekate-animator-kulture-koji-je-odgojio-generacije-teslasa-i-koncarevaca-i-jos-uspjesnoOčito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpuf
Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora - See more at: http://www.forum.tm/vijesti/ocito-je-prioritet-betonizacija-umjesto-humanizacije-prostora-1954#sthash.5VEPunem.dpu