David Maljković izlaže u Ljubljani

Godinu nakon Retrospektive po dogovoru u Zagrebu, Opet i opet nudi novi pogled na žanr retrospektivne izložbe, i slijedi narative i metode koji se pojavljuju u radu Davida Maljkovića. Dok je zagrebačka retrospektiva otvorila suptilan dijalog sa zagrebačkim institucionalnim krajolikom, atmosferom njegove druželjubivosti i ritmovima kulturnog života time što su u nju bile uključene manje institucije, Opet i opet istražuje pristupe i opsesije koji se ponavljaju u Davidovim radovima i koji nude različite točka ulaska u institucionalnu i socijalnu povijest Moderne galerije/Muzeja moderne umjetnosti u Ljubljani te Muzeja suvremena umjetnosti Metelkova.


Opet i opet okuplja na jednom mjestu cijeli niz radova i elemenata instalacija iz različitih etapa Maljkovićeve karijere a paralelno s tim i dekonstruira žanr retrospektive „na pola stavaralačkog puta“ tako što zauzima nehijerarhijski pristup svim djelima i objektima, stavlja ih jedne uz druge na naoko neadekvatne i neočekivane konstrukcije preuzete iz muzejskog spremišta. Opirući se očekivanjima, i s humorističnim pristupom samom formatu retrospektive, Opet i opet problematizira i vlastiti odnos prema kontekstu i infrastrukturi time što iznova koristi i prenamjenjuje namještaj korišten u prethodnim izložbama i postavima čime se dovode u kušnju institucionalna povijest i protokoli.

Ova izložba pokazuje i sve ključne probleme i metode u radu Davida Maljkovića: individualni i kolektivni odnos prema kompleksnosti vremena, kolažistički pristup, auto-referencijalnost, reference na radove drugih umjetnika, korištenje ranijih radova i izložbenih postava kao materijala, propitivanje shvaćanja umjetničke autonomije, istraživanje prirode pogleda te pažljivo koreografiranje izložbenog iskustva. David Maljković u svojoj praksi stvara mrežu odnosa koji evociraju različite metamorfoze njegova rada, privlače pažnju na njihove formalne aspekte te na okolnosti u kojima su nastajali. Arhitektonska rekonfiguracija prostora, kao i različite izložbene konstrukcije uzete iz muzejskih spremišta, postaju elementi Davidove metode koja djeluje unutar napetosti koja nastaje između procedura izložbenog postava, koji gledatelje uvlači u izložbeni narativ, i onih kojima je cilj stvoriti efekt očuđenja. Ritam i pojačano fizičko prisustvo elemenata izložbe, koje bi se moglo nazvati i izložbenom arhitekturom, scenografijom ili skulpturm, određuje načine gledanja i kontekstualiziranja individualnih radova unutar „koreografiranog“ iskustva.

Izložba Opet i opet organizira se oko suptilnih znakova pomoću kojih se slijede i rekonstruiraju fragmenti, transformacije, metafmorfoze i reference, no humor i zaigrana nonšalancija omogućuju  „ovdje i sada“ ove izložbe kao estetskog i socijalnog iskustva kojem je cilj vidjeti što je u srži suvremene umjetnosti jednom kada se forme odbace i ne poštuju i kako to može dati priliku novom i radikalnom zamišljanju izložbenih praksi i budućnosti kulturnih institucija.