Marko Tadić u Galeriji Otok

Povijest, posebno onu moderne i suvremene umjetnosti, nemoguće je ispričati bez naracije o izložbama i izložbenim praksama, koje dobivaju na istraživačkoj važnosti u ovih posljednjih desetak godina.

Izložba kao specifičan kontekst doživljaja umjetnosti, mijenjala je svoje značajke kroz posljednja dva stoljeća, nalazila put prema široj i heterogenijoj javnost od salona prema muzeju i galerijama, postavši komunikacijski oblik izvedbe, emancipacije i prezentacije umjetnosti par excellence. Njezino tijelo samo.


Prostor izvođenja umjetnosti pratio je tako u stopu misaone koncepcije i intervencije salona odbijenih, gradio začudne ambijente nadrealističkih kružoka, 'multimedijske' jezike dadaizma, ali i stroge modele 'bijele kocke' naoko politički neutralnog modernizma. Našle su se tu i predmetne dekompozicije od kraja šezdesetih naovamo, žive izvedbe, eksperimentalne filmske projekcije, meta koncepcije i postinternetski jezici. Svatko od nas prisjetit će se barem jedne izložbene koncepcije koja ga je 'posvetila' i uvela u svijet estetskih iskustava, ali i na neki način osvijestila svojevrsne društveno-povijesne kretnje. Jer, izložba kao i umjetnost, ima svojih posljedica. I nemojmo zanemariti i njezin ponekad, didaktički karakter.

Dok uronjavamo u novo izložbeno polje Marka Tadića simptomatičnog naziva Sadržaj pitamo se o kojem se to sadržaju radi ploveći nizom maketa, umanjenih izložbenih paravana, foto grattagae, te ostalih sadržanih podloga i struktura. Supostavljamo se tako izložbi samoj, njezinoj maketi, projekciji, prijenosu i formi, te njezinom izlasku iz vlastitog sadržaja, ali i prostora bivanja. Dok tako zaigrano komuniciramo s njezinim izmještenim formama, sekcijom odabranih djela, pokušavamo se locirati. Danas kada internet kao medij nadilazi efemernost i unikatnost jedne izložbe, kao i statičnosti fizičkog prostora, okušavaju se novi prostori, ali i oblici komunikacije i distribucije izloženih radova. Sve to u kontinuitetu prethodnih konceptualnih otklona i borbi za izlazak iz klasičnog medija kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina XX. stoljeća.
Možda nas zato niti ne treba čuditi da izložba, kao i artefakti koje promatra i izokreće Marko Tadić zapravo vraćaju promatrača u doba 'nevinosti' izložbenih forma, vrijeme pedesetih i šezdesetih godina, kada se izložba ustoličava kao specifično mjesto razmjene estetskog iskustva i izvođenja umjetnosti kao takve. Vraća nas u vrijeme kada se ponovno povjerovalo u autonomiju umjetnosti i izgradilo medijske specifičnosti. Iz ove današnje kakofonije, skoro je to nostalgičarski uopće otvoriti kao sadržajno poglavlje. No, upravo to umanjivanje izložbene dimenzije unutar izložbe ukazuje na gotovo ironijski pomak unutar ovog nostalgičarskog predznaka. Moderna vremena, njezini jezici, strukture i postavke crvena su nit prema koliko tolikoj stabilnosti makete i baze jedne strukture u izgradnji.

Koristeći kolaž i crtež, kao osnovni medij, a apropriaciju kao bazu Tadić eksperimentira, sučeljava i supostavlja se svome vremenu. U svoj svojoj ambivalentnosti, on diskretno govori o nečemu prošlom, no ne skriva niti ovaj trenutak danas. U izložbenom prostoru, pred nama se razlama tako svojevrsna slikovnica, ali i model za animaciju, u niz znakovitih elemenata začudne estetske redistribucije, ali i mnogo praznih, refleksivnih, bijelih polja. Sveprisutnu sliku nadvladavaju ovdje vrlo vidljivi procesi montaže i slaganja. Kroz te međuprostore provlači se činjenica, da umjetnost, u ime svoje konstrukcije, ipak grebe i do realnosti. No, niti ono umjetno, samo njoj svojstveno, ne nestaje iz njezina sadržaja. Ključ čitanja ovog sadržaja je u neprestanom balansiranju umjetničke forme i proze života. Ivana Mestrov