Izložba 'Ivana Picelja 1951.- 2011.' u Cetinju

U sklopu izložbe, biti će predstavljen izbor umjetničkih djela (plakata, grafika, slika) iz nekoliko kolekcija: Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba, Moderne galerije Zagreb, Muzeja suvremene umjetnosti iz Rijeke, Vesne Požgaj Hadži, istarskog umjetnika Đanina Božića, Cervia iz Italije i FZ Collezione.

Kustosica izložbe je dr. sc. Jerica Ziherl koja će u petak, 7. listopada s početkom u 11 sati, u Galeriji Miodrag Dado Đurić održati stručno vodstvo kroz izložbu.

Kada bismo Ivana Picelja predstavili samo kao umjetnika, ograničili bismo se na jedan, doduše važan dio njegova stvaranja i djelovanja. Picelj nije bio samo slikar, grafičar, dizajner, stvaratelj reljefa i objekata, nego iaktivan kulturni promotor, posebice  djelotvoran u povezivanju vlastita kulturna okruženja s međunarodnim, bez obzira radilo li se o osobnim umjetničkim interesnim sferama, ili o književnosti ili o kazalištu, ili o jazz glazbi,  kojoj je bio naročito sklon. Možemo se složiti sa sintagmom da je Ivan Picelj bio Gospodin u umjetnosti, kako ga je imenovao njegov kolega i prijatelj Getulio Alviani. Podjednako vezan i za Zagreb i za Pariz, Picelj je bio poznat po otmjenosti poteza, po umjerenosti i uglađenosti u postupcima, po zadovoljstvu učenja i podučavanja, po istančanoj i tankoćutnoj kulturi, po dostojanstvu postojanja. Pripadao je onoj  umjetničkoj estetici i etici koja seže od povijesnoga konstruktivizma, geometrijske apstrakcije do neokonstruktivizmadruge polovice 20. stoljeća. Bio je čovjek avangarde, one inteligentne i nikad destruktivne, naprotiv uvijek snažno konstruktivne. Takvim poimanjem umjetnosti i svjetonazora, Ivan Picelj je jedan od najuglednijih protagonista ne samo hrvatske, nego i europske suvremene umjetnosti druge polovice 20. stoljeća.

U tom kontekstu mislimo da bi Ivana Picelja trebalo predstaviti i kao naratora transnacionalne vizije jednoga novog, univerzalnog, umjetničkog jezika koji se javljao krajem 50-ih godina prošlog stoljeća u gotovo svim kulturnim centrima Europe, pa tako i u Zagrebu. Govor se toga jezika, ogradimo li se na sažeto objašnjenje, oslanjao o odnose umjetnosti i znanosti, o tehnološka dostignuća, dajući pritom prednost redukciji i sužavanju elemenata likovnih formi na primarna, konkretna i doslovna značenja. Ono što je izdvajalo formu toga jezika, kao i logiku pokreta Piceljeva djelokruga, jest iznimna inovativnost. Bilo da je riječ o umjetnosti vizualnog istraživanja i relevantnog broja apsolutnih plastičnih rukopisa – čak međusobno vrlo različitih premda iznjedrenih iz iste ideje – bilo da je riječ o početnoj ideologiji izgrađenoj na strategijama društvenoga i životnog ponašanja kao kulture projekta.  A kultura projekta u današnjem neodređenom svijetu umjetnosti ne samo da nije moguća, nego nije ni poželjna.

Objektivnost rada, pristajanje na mjesto sudionika u operativnim grupama ili pokretima, čuvajući pritom mjeru vlastite slobode, identiteta, izbora i odluka, one su vrijednosti koje su činile Ivana Picelja toliko različitim i posebnim od drugih istodobnih ili prethodnih umjetničkih osobnosti.  Stoga se niti ne usuđujemo ovu publikaciju nazvati cjelovitom, kao ni izložbu koju ona prati retrospektivnom. Bez obzira na to što posežemo za klasičnim kronološkim iskazom raznovrsnih Piceljevih djela, osobito onih slikarskih, kao i grafika realiziranih tehnikom sitotiska, koja su većinom po prvi puta predstavljena javnosti u Crnoj Gori, smatramo to jednom od smjernica za daljnja istraživanja raznorodnih diskurzivnih praksi. Naime, do danas se nije sagledalo sve posljedice umjetnosti i utjecaja Ivana Picelja; one se prije mogu samo nabrojiti, nego što se mogu do kraja razriješiti. Jedna je od tih činjenica je i ta da su se mnoga zbivanja u vezi s tom vrstom umjetnosti snažno uvukla u medijsku i vizualnu kulturu, u kojoj, sada već u luku od polovice stoljeća, Piceljeva djela – velika ili mala, duhovna ili praktična, no uvijek usmjerena pozitivno prema novome – potvrđuju njihovu aktualnost. dr. sc. Jerica Ziherl