Eugen Feller i Gordana Bralić u Galeriji Academia Moderna

Zgodna priča vezana za ovu izložbu kaže da je Gordana Bralić pristala izlagati pod uvjetom da izlaže zajedno s Eugenom Fellerom. Ne znajući za njenu želju, Feller je postavio isti uvjet, da izlaže s Gordanom. Samo po sebi nameće se pitanje što to povezuje ovo dvoje umjetnika unatoč popriličnom generacijskom jazu? Je li u slučaju Gordane Bralić (1980.) pozivanje na jedan neosporni umjetnički autoritet „marketinški“ trik? S druge strane, traži li Eugen Feller (1942.) svoje nasljednike u mlađim generacijama zbog sujete i potvrde da je njegova umjetnost i danas referentno uporište? Naravno da je odgovor negativan. Ovo dvoje ne muljaju. Međutim, ako se pozovemo na uobičajene parove koji impliciraju vrijeme, ali i uspostavljaju hijerarhiju, kao što su učitelj - učenik ili rodonačelnik stila - stilski epigon, opet ćemo se naći u slijepoj ulici. Tu su nas mogli, a nisu, vrlo lako zavesti i naći zajednički nazivnik u geometrijskim i reduktivnim oblicima.

Dok se Gordana predstavlja s dvije slike geometrijske provenijencije, Eugen izlaže dva klasična „fellerovska“ enformelistička rada. Dakle, iako poveznice možemo prepoznati u zaokupljenosti sličnim problemima i zastupanju sličnih stavova, dojam je da se ovdje radi o onoj posebnoj ljudsko/umjetničkoj empatiji koja, ako i ima uzroke, simptomi joj nisu nužno razvidni u djelu. A da se taj „klik“ dogodio puno prije, i da je ova izložba tek njegova javna potvrda, govori nam i to da su svoje privatne prostore „oplemenili“ radovima onog drugog.  

Kao da mlađoj kolegici želi odati posebno priznanje, Feller izlaže dvije slike iz legendarnog ciklusa „Malampije“. Podsjetimo se, radi se o ključnim djelima hrvatskog enformela. Guste i teške monokromne reljefne površine nastale podvrgavanjem ne-slikarskih materijala ne-umjetničkim postupcima predstavljale su, uz radove Ive Gattina, najradikalniji otklon od tradicionalnog ustroja likovnog djela. Konceptualno propitivanje medija i pojma slike doveo je, preko čina destrukcije, do anti-slike koja se ne referira ni na što, odbija bilo kakvu asocijativnost i aluziju, i egzistira u svojoj goloj materijalnoj činjeničnosti. Kao malo koji likovni fenomen, „povijesni“ enformel je obilježen konkretnim društvenim i umjetničkim trenutkom.

Zašto to napominjemo? Zato što Feller jednom malom diverzijom otvara neka nova i podsjeća na neka stara pitanja. Naime, izložene „Malampije“ recentni su radovi. Na poleđini uz potpis autora stoji datacija, 1961.-2016. Ovim činom Feller aktualizira iznimno važne prijepore za njegovu, a i kasnije generacije umjetnika: odnos ideje i realizacije, konceptualne i materijalne razine djela, njegove neponovljivosti i repetitivnosti. Isto tako, potvrđuje da je njegova umjetnost prije svega rezultat konceptualnog promišljanja. Ideja, u ovom slučaju „Malampije“, njegovo je neotuđivo intelektualno vlasništvo. Kao što je i njegovo pravo da je materijalizira u bilo kom trenutku kada prepozna onaj osjećaj beznađa i gubitka smisla koji su obilježili njeno rađanje. To je ingerencija umjetničke slobode i odgovornosti, a ne notornih prekupaca i nakupaca koji za sitne novce nastoje kupiti umjetničko djelo, a i same umjetnike, koristeći pritom, slično kao u nogometu, javna sredstva i infrastrukturu za osobni interes.

Gordana Bralić ni po čemu nije tipična predstavnica svoje generacije. U površnom vremenu, sklonom brbljivom i plitkom pseudoaktivizmu, od početka ustrajava na odmjerenom i promišljenom likovnom izrazu. Uporište i polazište pronašla je u bogatoj tradiciji geometrijske apstrakcije, ali i u ostalim reduktivnim poetikama koje su ostavile značajan trag u hrvatskoj umjetnosti. Tu prije svega mislimo na iskustva primarnog, odnosno analitičkog slikarstva i minimalističke umjetnosti. Geometrijska morfologija kod autorice ne sugerira neki savršeni ustroj ili utopijski optimizam. Apstraktni geometrizirani jezik pomno je odabrano operativno sredstvo, koje svojom vizualnom strogošću i tautološkom evidentnošću savršeno odgovara temama koji provociraju autoricu.

U pristupu propitivanju pojma slike i slikarskog čina, analizi odnosa preliminarne odluke definirane konceptom i materijalne realizacije slike, kao i podudarnosti konačnog produkta s procesom nastanka, kreativno se naslanja na popudbinu primarnog slikarstva. U službi radne discipline i potpune koncentracije na bitno izostanak je i najmanjeg traga ekspresije i svođenje slikarskog polja na akromatski odnos crnih i bijelih ploha. Karakteristično za Gordanin rad je inkorporiranje pojedinačne slike u složenije cjeline, od diptiha i triptiha do cijelih serija, pri čemu se događa diskretna permutacija geometrijskog uzorka. Koliko god na prvi pogled bili samodostatni, uzajamni utjecaj s ambijentom je evidentan. Doduše, u ovom slučaju naglasak je na mentalnom ambijentu. Božo Majstorović