U Hrvatskom povijesnom muzeju se na Međunarodni dan muzeja 18. svibnja, u sklopu tekuće izložbe '45. otvara izložba posvećena glumcu Janku Rakušu.
vrijeme: 18.05.2016.
mjesto: Hrvatski povijesni muzej, Matoševa 9
A što su vam oči požutjele, Ivane Fjodoroviču? Mučite se jako? Velim vam da se ničeg ne bojite. Ništa neću protiv vas iskazati. Gle, kako vam ruke dršću. Zašto vam prsti tako igraju? Pa niste vi ubili. A… baš ste vi ubili!“
Reski, sarkastični, dijabolični glas kojim je Janko Rakuša u ulozi Smerdjakova to govorio, kao i mržnja s kojom je gledao Ivana – sve je to uzdiglo znamenitu scenu iz „Braće Karamazovih“ Dostojevskog na rang posljednjeg suda i gledalište je sjedilo satrveno.
Mnogi su naši daroviti glumci igrali Smerdjakova prije i poslije Rakuše, ali kad su ga nekoliko godina nakon te predstave ustaše objesile, kroz Zagreb je protutnjalo: „Objesili su Smerdjakova."
Janko Rakuša je bio angažiran u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu od 1934. sve do smrti, u veljači 1945. Kao osvjedočeni antifašist i marksist bio je od prvih dana NDH aktivist NOP-a. Prvi put je uhapšen 1. travnja 1942., uoči proslave prve godišnjice NDH u kazalištu, a drugo hapšenje dogodilo se na Badnjak, 24. prosinca 1944. Zajedno s još 29 talaca obješen je 10. veljače 1945., na stup pored ceste između Remetinca i Savskog mosta (glumac Joso Martinčević doći će izbezumljen u Kazalište kazujući okupljenima kako je vidio obješenog kolegu). Dana 21. prosinca 1945. sahranjen je u zajedničku grobnicu na zagrebačkom Mirogoju, a u Folnegovićevom naselju u Zagrebu postoji i danas ulica koja nosi njegovo ime. Posljednji nastup Rakuša je imao 17. prosinca 1944. u komediji Kalmana Mesarića „Gospodsko dijete“.
Rođen je 15. svibnja 1901. u Mihalovcima kod Ormoža. U trećoj godini života umire mu majka te postaje siroče i općinsko dijete. Nakon osnovne škole u Ormožu, odlazi u sjemenište u Ljubljani i pohađa gimnaziju. S napunjenih 18 godina odlazi iz sjemeništa. Dvije godne provodi kao član ljubljanske Drame (1919.-1921.) i završava glumačku školu. Nakon Ljubljane slijede angažmani u Sarajevu, Skoplju, Mariboru, Beogradu, Osijeku, Varaždinu i Splitu da bi 1934. kao jedan od dramskih prvaka dobio stalni angažman u HNK u Zagrebu gdje ostaje sve do smrti.
Za njegovog neprekidnog desetogodišnjeg djelovanja u HNK u Zagrebu bilo mu je povjereno preko stotinu glavnih uloga (npr. Raskoljnikov u „Zločinu i kazni“ Dostojevskog, Knez od Aragona u „Mletačkom trgovcu“ Shakespearea, Stebalce u Cankarovoj drami „Za dobro naroda“, Ananasov u „Milijun muka“ Katajeva, nenadmašivi Mefisto u Goetheovom „Faustu“ te već spomenuti nezaboravni Smerdjakov u „Braći Karamazovima“). Osim brojnih kazališnih uloga, glumio je i u prvom hrvatskom dugometražnom igranom filmu „Lisinski“ iz 1944. godine i nikad finaliziranom, posljednjem filmu NDH „Radium – izvor zraka“ (1944./45.).
Hrvatski povijesni muzej je u ožujku ove godine otvorio izložbu „'45.“, na kojoj je unutar podcjelina Kazalište i Film prezentirana priča o Janku Rakuši. Par dana nakon otvorenja, izložbu je posjetio Denis Bavčević, nećak Jerke Rakuše (supruge Janka Rakuše), koji je nedugo zatim Muzeju posudio raznovrsne predmete koji su pripadali Janku Rakuši, a koje je sve do svoje smrti (početkom 21. stoljeća) čuvala Jankova udovica Jerka.
Ovom virtualom izložbom, koja je nastala zahvaljujući suradnji s obitelji Bavčević, a povodom obilježavanja 115 godina od rođenja Janka Rakuše, Muzej javnosti prvi put prezentira predmete koji, uz to što su vrijedno svjedočanstvo jednog turbulentnog vremena, prvenstveno svjedoče o životu i tragičnoj sudbini jednog velikog glumca.
