Predstavljanje knjige R. I. Janković 'Unutra, prema van / Izbor tekstova 1995. - 2012.'

Asocijativno naslovljenim cjelinama (Ja, ti i svi koje (ne) poznajemo, Clandestini, Radovi u tranziciji, Taktički, suvereni i drugi mediji, Prozirnost neproničnosti i Točka razno) naznačene su teme koje je intenzivno zaokupljaju u razdoblju između 1995. i 2012.

Baveći se osobnim sudbinama, izmrvljenom stvarnošću i fragmentiranim svijetom punim nesigurnosti, autorica ujedno dotiče i problematizira aktualne globalne političke i ekonomske teme, poput onih migracijskih. Upravo se u tim resursima kriju potencijali identični onima iz kojih se razvija jezik umjetnosti kojom se Radmila Iva Janković bavi u svojoj knjizi. Ta umjetnost nije nipošto umjetnost s margine, iako se marginalnim bavi. Ona ispituje i preispituje bitne sadržaje koji je čine i vitalnom i važnom za ovo vrijeme. Istodobno, ona ne pripada mainstreamu, štoviše, prema toj poziciji zauzima radikalnu distancu.

Negdje na početku knjige autorica ističe kako se tek u dijalogu s drugim otkriva vlastiti identitet, kako se svijest o sebi stvara ispitujući svijest drugoga, kako treba njegovati drugost da bismo spoznali sebe. Zapravo, čitajući knjigu, lako se može prepoznati kako je to i njezin leitmotiv. Spoznavati sebe kroz drugoga, čak i kad je taj drugi iščezao, postao odsutnost, praznina. Drugim riječima, nužno je uvijek biti u pokretu, ne dopustiti da se pokret zaustavi, da se subjekt umjesti. Takva pozicija nije lagodna, ali ni umjetnost o kojoj je ovdje riječ ne služi stvaranju ugode. Umjetnost koju autorica zagovara podrazumijeva aktivnu svijest, uvijek spremnu na preispitivanje i drugoga i sebe. Publika je stoga shvaćena kao sugovornik i partner kojega se nastoji uključiti u proizvodnju djela. Naravno, to podrazumijeva brisanje granica između umjetnika i publike kojoj se on obraća, ali i aktivnoga kritičara koji neće nužno biti tumač umjetnikovih namjera, neke njegove misionarske prirode. Upravo suprotno od toga. Ovdje se traži međusobno povjerenje, odnos koji jednog sudionika u igri neće uzdići na poziciju dominantnog subjekta. (Iz predgovora Zvonka Makovića)

Radmila Iva Janković (Zadar, 1966.) likovna je kritičarka i kustosica. Diplomirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1991. godine. Tekstove o vizualnoj umjetnosti počinje pisati 1994., kontinuirano objavljujući osvrte, recenzije, kritike i eseje u časopisima za umjetnost i kulturu (Vijenac, Quorum, Kontura, Glasje, Život umjetnosti, Zarez, Kvartal i drugi). Prilozima o vizualnoj umjetnosti surađuje u radijskom i televizijskom programu. Od 1998. do 2001. suradnica je Hrvatske televizije u emisiji za suvremenu umjetnost Transfer, a od 1995. surađuje i na Trećem programu Hrvatskoga radija (Triptih, Ogledi i rasprave). Od 2000. do 2007. kustosica je u Galeriji proširenih medija. Autorica je brojnih tekstova predgovora i urednica izložbenih kataloga. Priredila je i nekoliko većih tematskih izložbi, svojevrsnu trilogiju, od kojih je svaka preispitivala jednu od pozicija umjetnika u kontekstu suvremene umjetnosti: U prvom licu (HDLU, 2004.,Umjetnička galerija Dubrovnik,2005.); 1:1, među(o)sobno u suvremenoj umjetnosti (HDLU, Zagreb, 2006., suradnja s Evelinom Turković), Gledati druge (Umjetnički paviljon, Zagreb, 2009.). Od 2001. do 2004. organizirala je međunarodnu manifestaciju Zadar uživo posvećenu umjetničkim intervencijama u javnom prostoru. Od 2007. godine kustosica je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, gdje vodi zbirku Atelijer Kožarić. Dobitnica je godišnje nagrade AICA-e za 2012. godinu.

Izdavači: Hrvatska sekcija AICA i Durieux