U četvrtak, 24. ožujka, u 20 sati, u rovinjskoj Galeriji Adris otvara se izložba slika Omera Mujadžića. izložbu će otvoriti povjesničar umjetnosti Igor Zidić, a ostaje otvorena do 2. svibnja.
vrijeme: 24.03.2016. 20,00
mjesto: Rovinj; Galerija Adris
Sve nas to upućuje da preispitamo i jednu slikarovu tvrdnju, više puta citiranu, bez kritičkoga, trijeznog odmaka. Kazivao je Mujadžić da su tri ključna razdoblja njegova djela: u prvome da je gradio oblik, u drugome da je gradio bojom, u trećemu da je boju zamijenio tonom. (…) Moje sumarno odčitavanje Mujadžićeva rukopisa govori da njegova razdioba životnoga opusa na tri faze nije – u osnovi – netočna, ali je obrazložba tih etapa kao etapa oblika pa boje i, na kraju, tona, slabo utemeljena u njegovu djelu.
Zašto? Počinjem s oblikom; kako stvoriti oblik, dajući mu voluminoznost, nego crtežom i tonom? Nastavljam s bojom: njezin je intenzitet poslije 1930-ih, nedvojbeno porastao, postao gdjekad i vrlo zvonak no, nikad ta boja – te boje – nisu prerasle u spontani, slobodni kolorizam. Kočio ga je crtač u njemu: crtež definira oblike pa se i težeći boji Mujadžić nije mogao osloboditi imperativne potrebe za gradnjom oblika. U trećoj, zaključnoj svojoj etapi on se, naglašeno, posvetio tonu, a s tonom se kraj crtačke njegove ruke, uvijek isticao i oblik. Da je tome tako potvrđuje i sustavna geometrizacija i geometrijska stilizacija likova i predmeta u plavosivim interijerima.
Ona je, unatoč svojoj finoći i obazrivosti, preveć rigorozna a da bi mogla biti organička (što je prije, redovito, bivala). U starijim godinama svi su ti plavosivi i srebrenoplavi likovi postajali suhi, krti, planimetrijski shematizirani. Ne treba, međutim, ne vidjeti i ono što se može vidjeti: povremeno je Mujadžić znao iskočiti iz vlastite šablone i to gotovo samo onda kada je, umjesto više likova, dovodio u središte svoje pozornosti sam, veliki akt: okružje je čuvalo svoju hladnu intonaciju, a slikar je ispruženom nagom tijelu znao dati transfuziju „krvi“ dostatnu da se inkarnat zagrije, a model poprimi putenost i živost. Zato slijed, kako ga je ustanovio sam slikar (oblik, boja, ton) ne odgovara posve realnosti; mnogo bi ga preciznije opisala kombinacija dvaju elemenata (s jednim se, u slikarstvu, ionako, ništa ne može): oblik-ton, boja-oblik, ton-oblik (prvoimenovano je ono u nekom trenutku pretežno), ali označiteljsko je dvojstvo conditio sine qua non.
U aktu, figuralnoj kompoziciji, interijeru i u nekim vedutama potvrdio se Mujadžić kao velemajstor. Dobar u prirodi i još bolji u obzidanom prostoru kuće/atelijera, slobodniji između četiri (zapravo: tri!) zida, nego na otvorenom' iz teksta Igora Zidić.
