"Ta je akvizicija posljedica jednog procesa koji vodi od američke verzije knjige Dejana Kršića 'Fist To Face' (2012.), a koja je našla svoj put do kustosa MoMA-e", kazao je Ilić u razgovoru za Hinu.
Knjiga, koja donosi pregled cjelokupnog Ilićevog stvaralaštva, u Hrvatskoj je objavljena 2008. u zajedničkom izdanju AGM-a i Profila pod nazivom "Mirko Ilić: Strip/Ilustracija/Dizajn/Multimedija 1975.-2008.".
MoMA-ini kustosi na njegovim su se vratima pojavili s knjigom pod rukom i točnom idejom o tome što ih konkretno zanima, kazao je Ilić.
"Jedna od stvari koje su htjeli je 'Debil blues' (1977.), 'prvi strip na svijetu koji se može svirati i pjevati'. No, njega sam već ranije na molbu Igora Zidića donirao zagrebačkoj Modernoj galeriji, pa je tako danas original izvješen u Zagrebu, dok se u MoMA-i nalazi otisnuta kopija, što zvuči doista dobro", napomenuo je nadalje.
Kustosi su odabrali nešto više od 40 radova, koji su potom upućeni na procjenu MoMA-inom povjerenstvu sastavljenom od stručnjaka grafičkog dizajna. "Članovi povjerenstva nisu znali jesu li ti radovi donirani ili su ih izabrali sami kustosi, kao ni to jesu li već kupljeni; na njima je bila samo odluka o tome uklapaju li se u karakter MoMA-e te zavrjeđuju li uopće biti tamo. Na veliko iznenađenje i samih kustosa, povjerenstvo je izabralo čak 38 mojih radova", istaknuo je Ilić.
Nakon što rad postane dio kolekcije MoMA-e, pohranjuje se u zbirku muzeja te se izlaže kontekstualno. Primjerice, neki su Ilićevi radovi izloženi odmah, u sklopu izložbe 'Making Music Modern', koja je otvorena još u studenome 2014. "Izložbe u MoMA-i traju mjesecima i često ih se obnavlja i nadopunjava kako bi se posjetiteljima dalo razloga da ih ponovno obiđu. Tako su odmah izložili i četiri moja rada koja su im se dobro uklopila u tu izložbu – dva 'Prljava kazališta', 'Azru' i 'Debil blues'", pojasnio je.
Umjetnik s reputacijom buntovnika čiji ilustratorski i dizajnerski dar ide ruku pod ruku s vizionarstvom, Ilić je majstor sažimanja vizualne i tekstualne 'galame' u uvjerljivu i pronicljivu grafičku poruku.
To, kao i njegova beskompromisna predanost angažiranoj umjetnosti koja nije i ne može biti sama sebi svrhom – već je njezina namjena utjecati na ljude iznutra, mijenjati svjetonazore – učinilo ga je jednim od vodećih glasova globalne vizualne kulture.
Djela su mu uvrštena u funduse niza američkih muzeja, među kojima i Smithsoniana. Umjetnik koji je karijeru započeo upravo u Zagrebu, neumorni promotor hrvatske umjetnosti i talenata u svijetu, ne može se, međutim, pohvaliti jednakom zainteresiranošću hrvatskih institucija za njegov rad.
"Ovo mi je prva MoMA-ina akvizicija i odmah je brojem premašila ukupan broj mojih radova uvrštenih u sve hrvatske zbirke zajedno", istaknuo je.
To nema veze s hrvatskim kustosima, već s institucijama koje pokazuju "potpunu nebrigu" kad je riječ o umjetnosti, smatra. "Kad bi bilo moguće odabrati dvanaest umjetnika koji bi pobijedili na nogometnom prvenstvu, umjetnost bi procvjetala", kazao je.
Danas ilustrator i dizajner svjetskoga glasa, Ilić je iznikao iz bogate ilustratorske baštine konca 70-tih godina u Hrvatskoj, dobu procvata stripa u nas: osnivač je grupe Novi kvadrat, a 1976. bio je prvi urednik stripa u novolansiranom Poletu.
U SAD je došao u ožujku 1986. kao već u Europi prepoznat i uspješan autor – osim u tadašnjoj Jugoslaviji, gdje je objavljivan u većini ključnih novina i časopisa, objavljivao je i u Francuskoj, Španjolskoj te Italiji.
Jugoslaviju nije napustio jer je morao, već jer je želio, kazao je Ilić: osjećao je da je već postigao sve što je mogao i bili su mu potrebni novi izazovi. "Ja sam u Hrvatskoj imao dobre uvjete rada, otišao sam jer mi se više nije dalo to raditi – bilo mi je dosta partyja, bendova. Otišao sam iz obijesti, ne zato što sam morao, na vrhuncu karijere", pojasnio je.
Njegova mu je europska reputacija pomogla da već u prvome tjednu u New Yorku dogovori sastanak s jednim od najslavnijih suvremenih američkih dizajnera Miltonom Glaserom. Glaser je odigrao ključnu ulogu u njegovoj karijeri preporučivši ga mnogima, a njihov se odnos tijekom desetljeća razvio i na profesionalnom i na osobnom planu.
Ilić se u SAD-u u početku profilirao kao politički ilustrator-komentator: već je 1991. postao poznat kao umjetnički direktor međunarodnog izdanja časopisa Time i komentatorskih stranica lista The New York Times a njegove su vizualno oštre crno-bijele ilustracije objavljivali i US News & World Report, Money, The New York Times Book Review, The Boston Globe, Wall Street Journal, The Washington Post, Los Angeles Times i brojni drugi.
Ono što su urednici tih novina prepoznali u njemu snažan je spoj apsolutne posvećenosti umjetnosti i vrhunskog umijeća. Svojim je radom dao novu perspektivu ulozi ilustracije, koju je tretirao jednakovrijednom tekstu, umjesto kao sekundarni dio novinskog članka: njegove ilustracije nisu kopirale ideje u tekstu, već su ih sintetizirale i komentirale.
Od tada do danas, hrvatski su umjetnici postali znatno vidljiviji na američkom kulturnom obzoru, istaknuo je Ilić.
"Američka stručna javnost, za razliku od mnogih drugih, spremno prihvaća naučene lekcije a jedna od lekcija koju je naučila je i ta da u njihovom kulturnom iskustvu postoji golema praznina koja se zove istočna Europa. Otkako su shvatili da su se tamo dogodile neke nevjerojatno dobre stvari, svi trče po istočnoj Europi i pokušavaju tu prazninu popuniti", pojasnio je.
Govoreći o percepciji šire američke kulturne javnosti, Ilić je istaknuo kako u SAD-u nitko ne postavlja pitanja je li nešto djelo hrvatskog ili nekog drugog autora. "Njih samo zanima je li nešto dobro: ako je dobro, priđu bliže, a ako je jako dobro, priđu bliže i pitaju odakle je", kazao je.
U tom kontekstu, sebe ne vidi ni kao hrvatskog ni kao regionalnog umjetnika, već u prvome redu kao "dobrog umjetnika".
Prije nego je postao globalna ilustratorska zvijezda, Ilić je godinama neumorno burkao strasti u Jugoslaviji.
Kad je pokrenut Polet, imao je 20 godina i iza sebe već nekoliko godina objavljivanja ilustracija u listovima kao što su bili Vjesnik u srijedu i Pitanja; prvi strip objavljen mu je u Studentskom listu 1976., a prvu samostalnu izložbu imao je u prosincu 1977.
Polet je spremno iskoristio kako bi nametnuo svoje ideje o tome kako bi strip trebao izgledati. Tamo je okupio skupinu umjetnika koji su činili osnovicu budućeg Novog kvadrata, čija je poetika na velika vrata u ondašnji novinski mainstream uvela čaroliju i kreativnu slobodu stripa.
Već se tada formiraju kasnije prepoznatljiva obilježja Ilićeva autorskog rukopisa: nomadizam stila, poigravanje formatom i načinom izvještavanja, temom i medijem; izražajan, čvrst potez; često portretiranje, smisleni narativ i sklonost strukturalnim aspektima formalnih elemenata kao što su okviri i pismo.
Godine uoči odlaska u SAD za Ilića su bile godine ubrzane produkcije: radio je ilustracije za Start i Danas, te potpisao vizualna rješenja niza omota glazbenih albuma i plakata.
Kao tradicionalni ilustrator i dizajner, Ilić se rutinski priklonio neprekidnom istraživanju novih mogućnosti, a njegova mu je sposobnost iznalaženja rješenja koja na jednostavan način reduciraju kompleksnost tekstualne poruke na instant-razumljivost slike koja nije lišena inteligentne vizualne poruke, donijela brojne angažmane i međunarodno uvažavanje.
Zahvaljujući izvanrednim umjetničkim i konceptualnim kapacitetima njegove složene umjetničke persone, te njegova čvrstog uvjerenja u odgovornost dizajnera u oblikovanju javnog mnijenja, ilustracija je u kolektivnoj svijesti zauzela novu važnu ulogu a Ilića potvrdila kao istinskog vizionara.
Godine 1995. Ilić je pokrenuo studio za dizajn Mirko Ilić Corp i uselio u svoj današnji ured na trećem katu male zgrade na broju 207 ulice East 32nd Street, u kojoj se na prvome katu nalazi studio Miltona Glasera a na drugome grafičkog dizajnera Waltera Bernarda. Studio je ovjenčan nizom nagrada stručnih udruga kao što su Society of Illustrators, Society of Publication Designers i Art Directors Club. Također je čest gost i predavač na američkim sveučilištima.
"Uz to, dizajniram vizualne identitete luksuznih restorana i hotela, organiziram putujuće izložbe plakata nastalih u posljednjih 50 godina; te sufinanciram, dizajniram i predajem na Židovskim filmskim festivalima, koje smo dosad organizirali u Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu, Crnoj Gori, Tuzli i Beogradu", kazao je.
Autor je devet knjiga o grafičkom dizajnu, mnoge od kojih potpisuje u koautorstvu s redateljem i urednikom Stephenom Hellerom. Posljednja među njima je "Presenting Shakespeare", koja donosi 1100 plakata za predstave nastale po djelima Williama Shakespearea iz čitavog svijeta.
"Plakati su prikupljeni iz čak 56 zemalja, a među njima je jako puno radova iz Hrvatske, među kojima Vanje Cuculića i Ivana Picelja", kazao je Ilić, napomenuvši kako već radi na novoj knjizi detalje koje nije želio otkriti.
Ilić je i poznati altruist među umjetnicima: nema toga što neće učiniti kako bi pomogao mladim dizajnerima - mentorstvom, savjetima, pa čak i svojim uslugama: trenutno radi dizajn za omotnicu albuma mlade punk grupe iz Tuzle, Punkart.
On je na neki način imao sreće: počinjao je u vrijeme koje je u mnogočemu bilo revolucionarno, njegove su inovativne ideje i majstorski sarkastične ilustracije čak i u sustavu kakav je bio onaj komunističke Jugoslavije naišle na spremno prihvaćanje.
Situacija je danas u Hrvatskoj za dizajnere donekle daleko nepovoljnija nego je bila prije 30 godina, smatra Ilić.
"Ako ste u komercijalnom poslu – oglašavanju – onda vam je danas puno bolje. Ali ako to što radite spada u kulturu, nije vam lako: koji si teatar danas može priuštiti naručivati umjetničke plakate? To su prave investicije u budućnost a toga, na žalost, više nema", istaknuo je.
Malo sustavnije u plakate danas u Hrvatskoj ulaže jedino zagrebačko Gradsko dramsko kazalište Gavella, smatra Ilić.
Prije 30 godina novim su talentima na raspolaganju bili brojni dotad neistraženi teritoriji, granice medija tek je trebalo prijeći, a tehnologija je još bila u povojima. Danas se umjetnici suočavaju s postmodernističkom krizom identiteta – konzumerizam je postavio nove vrijednosne parametre koji zanemaruju talent u korist podilaženja masama.
To nikako ne znači da je danas manje talenata, napomenuo je Ilić. "Talentiranih je ljudi puno – problem u Hrvatskoj je jedino u tome što svi moraju raditi u oglašivačkoj industriji kako bi preživjeli, dok s druge strane, svi koji mogu odu u inozemstvo", pojasnio je.
U Americi je kultura u rukama privatnog kapitala, ali to ne znači da je ograničena na ukuse bogatih pojedinaca, niti da je podložna utjecajima lobija. Sve je organizirano tako da funkcionira kroz brojne hijerarhije i sustave koji osiguravaju održivost i, iznad svega, kvalitetu, napomenuo je.
Čak je i MoMA u privatnom vlasništvu, ali vlasnici nemaju veze s muzejom, ne upravljaju njime, niti odlučuju o akvizicijama – sva se djelatnost odvija kroz upravne odbore, povjerenstva, sve je transparentno, profesionalno i upravo zato i kvalitetno.
U SAD-u se kultura potiče poreznim olakšicama, koje tvrtka može dobiti čak i ako postavi umjetnine po hodnicima svojih poslovnih prostora: "U jednoj sam poslovnoj zgradi vidio čitav niz Duchampovih originalnih skica u uskom hodniku koji vodi do toaleta", kazao je Ilić.
Takav sustav nikako nije moguće transponirati na Hrvatsku, smatra, dijelom i zbog uskogrudnog shvaćanja umjetnosti: u Hrvatskoj se sve nekako mora svrstavati u "ladice", definirati trendovima, obilježiti.
"Međutim, dizajn je vrlo širok pojam - u dizajnu nema trendova. Razlika između dizajna u Americi i u Hrvatskoj je u tome što su u Hrvatskoj svi šminkeri, svi misle da su umjetnici, dok smo mi ovdje 'šljakeri'", pojasnio je. "Kao dizajner, vi ste krojač, radite iz donešenog materijala. Odjeća koju napravite naprosto mora pasati, ne smije žuljati. To je prava zadaća dizajnera", poručio je
(Hina)
