U Galeriji Academia Moderna, u petak, 30. listopada, u 19 sati, otvara se izložba Vesne Pokas, koja se može razgledati do 7. studenoga.
vrijeme: 30.10.2015.
mjesto: Zagreb; Academia Moderna, Šenoina 11
Kako pravokutnik postaje kvadrat
1. Uspravnu stranicu položenog pravokutnika nazovemo Y.
2. Povučemo dijagonalu i označimo ju kao M.
3. S lijeve strane pravokutnika veličinu Y prebacimo na gornju, dužu stranicu i iz točke gdje ona završava spustimo okomicu do M – dobili smo prostor R1.
4. Istu operaciju ponovimo i desne strane pravokutnika – veličinu Y spustimo na donju stranicu pravokutnika i dignemo okomicu do M. Taj je prostor identičan prostoru R1, pa ćemo ga nazvati R2.
5. Ono iznad i ispod dijagonale što ne pripada prostorima R, nazovemo prostorima S1 i S2. Nema nikakve druge mogućnosti osim da oni također, je li tako, budu identični.
6. R1 pomičemo prema dolje i ostavljamo ga ispod donje linije pravokutnika – koji je u tom trenutku to načas prestao biti.
7. Zatim S1 vučemo prema lijevo, na ispražnjeno mjesto, a budući je u pitanju forma trokuta, on, dakle, klizi po dijagonali lijevo dolje.
8. Kad smo ga dovukli do kraja, tada S1 i S2 ponovo čine pravokutnik, dakako, manji.
9. Zarotiramo R1 kontra kazaljke na satu.
10. Zarotiramo R2 kontra kazaljke na satu i pridružimo ga R1 – dobili smo drugi pravokutnik. U zajednici s prvim oni sada čine kvadrat.
Pridružimo li tim osnovnim jedinicama brojeve i krenemo li u ovu pretvorbu temeljem brojeva i to Fibonaccijevim načelom, također ćemo iz pravokutnika dobiti kvadrat.
(Usput budi rečeno, u međuvremenu će se tu pojaviti i Zlatni rez.)
Da li fotografija svjetlosne situacije detalja pročelja galerije priziva mogućnost primjene matematičkog postupka ili ta formula nastoji na sebe privući pažnju iskazujući se u svakodnevnom prizoru? Ili je u pitanju interakcija - kada formule komuniciraju s jednim dijelom naše svijesti.
Za to vrijeme, međutim, drugi dio prati tu komunikaciju sa strane. Povremeno ju koristeći za svoje planove.
A kakvi su to, zapravo, planovi?... Organizirati mrežu po uzoru na ovu nevidljivu koja oko nas neprestano plete svoje konce... Ili barem privid njene organizacije... Uočiti pravilo u složenom sustavu njene slučajnosti, ne postavljajući zadatak otkrivanja tog sustava, nego poentirati već samim prepoznavanjem njena postojanja.
No ipak, ne radi se ovdje tek o registraciji, nego o mogućnosti da se već u slijedećem koraku po netom ustanovljenom načelu, slika, zadržavajući sve značajke, promijeni u svoju alternativu. No, kao što nije više važno da li se uistinu i otputovalo kad se već odlučilo otići, tako i nije važno hoće li uočeno pravilo rezultirati konkretnom kontrolom djelatno realiziranom kroz promjenu pravokutne fotografije u kvadratičnu. Teorije ne moraju biti primjenjive ukoliko pomažu otkriti važne nove fakte. Taj fakt može biti i neobičan pronalazak poveznice između ove i prošle Vesnine izložbe. I to u detalju pročelja galerije, koji je zatim proveden kroz njen autorski sustav postao sadržaj galerijske unutrašnjosti. Preuzimajući posve različito medijsko ruho, no zadržavajući sustav pretvorbe predočen baratanjem Fibonaccijevim sustavom kao izražajnom polugom. U ovom slučaju taj sustav ima i svjedoka koji kao da simbolizira poziciju pojedinca u svemu tome. Ali ispada kako je i taj svjedok podložan istom načelu. Boris Greiner
