Ivana Franke: Mogući stupnjevi slobode (Potential degrees of freedom)

 '.pred nama je slika oslobođena dvodimenzionalnosti, skulptura oslobođena materije i arhitektura oslobođena praktičke funkcije'

Tako piše o svojim 'Prostornim slikama' Vjenceslav Richter u autorefleksivnom i nikad objavljenom djelu Moj misaoni prostor. Umjetničko djelo, koje se do kraja ostvaruje doista u misaonom prostoru, kroz vlastita istraživanja zakonitosti percepcije i smještanja sebe u sliku svijeta koju gradimo, sa Richterom dijeli umjetnica Ivana Franke. U izložbi Mogući stupnjevi slobode, naizgled poetskoj varijaciji tvrdnje o 'potencijalnim dimenzijama' ili fragmentarnog kataloškog zapisa o varijabilnim ili promjenjivim dimenzijama umjetničkog djela, Franke odabire Richerove prostorne slike i grafike, te 'Slike sa vlastitom sjenom' i iz njih izvodi vlastite radove, od kojih su neki doista sjene, odnosno projekcije.

Mitska povijest slikarstva, ali i umjetnosti kao svoj početak ima upravo sjenu, točnije oris sjene voljenog ljudskog lika. Da li ove privremene intervencije, nematerijalne i u potpunosti ovisne o izloženom i osvijetljenom kulturnom dobru, ne mogu biti niti sjenom Richterovu tvrdoglavim i upornim i na prvi pogled samo prividno formalnim istraživanjima?
 
Prije bi se moglo reći da se, na gotovo kazališni način, zorno pokazuju dosezi Richterovih višedesetljetnih istraživanja problema prostora te problema djelovanja samog umjetničkog rada u tom prostoru, koji polazi još od 'Prostorne grafike' iz 1968. Prostorne slike i grafike izlažu se ne kao autonomne skulpture koje u svojoj nutrini od pleksiglasa i obojane folije kriju neki mogući, ali izolirani i nedostižni prostor rizika i eksperimenta, već kao modeli i prototipovi, ili, preciznije, mediji takva prostora. Kroz osobni pogled i čitanje Richterova opusa Franke odaje počast svom prethodniku, ali i čini korak dalje od balansiranja na rubu medija izvornih radova, služeći se privremenom intervencijom koja je potencijalno ponovljiva u svakom, donekle zamračenom galerijskom prostoru. Taj se iskorak se ne vidi samo u dodatnoj dematerijalizaciji prvotnih radova i nekim divno slučajnim odbljescima, već i u preciznom otvaranju i zatvaranju hodograma izložbe novim serijama grafika.

Ivana Franke (Zagreb, 1973.) je hrvatska umjetnica s berlinskom adresom. U svojim radovima, većinom instalacijama, Franke često koristi dvosmislene vizualne pojave i privlačne prostorne strukture koje suptilno usklađuje kako bi izložila razilaženja ali i neočekivane veze unutar prostornovremenske mreže koja tvori svijet oko nas. Njezini su radovi snažan izazov za uobičajenu percepciju i za uvriježeno shvaćanje okoliša. Zahvaćajući u široko područje disciplina poput neuroznanosti, matematike, optike i arhitekture, Franke preusmjerava fotone i zbunjuje pogled, udomljuje duhove, umnaža prostore i pojavnime čini ono čega nema.

Predstavljala je Hrvatsku (zajedno sa Petrom Miškovićem, Leom Pelivan i Tomom Plejićem) na Devetom bijenalu arhitekture u Veneciji 2004. i na Pedeset i drugom bijenalu likovnih umjetnosti u Veneciji 2007. Uz navedene projekte sudjelovala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama među kojima ističemo P.S. 1, New York; Manifesta 7, Reykjavik Art Museum, Reykjavik, Peggy Guggenheim Collection, Venecija, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka.
 
Projekt povremenih izložbi SintArt, pokrenut je na tragu Richterove ideje da njegova obiteljska kuća (koju je zajedno sa suprugom Nadom Kareš Richter 1980. godine poklonio Gradu Zagrebu), postane mjesto različitih kulturnih događanja, susreta umjetnika i kreativno provedenog vremena.

Kustosica izložbe: Jasna Jakšić
Radno vrijeme Zbirke Richter: srijedom i subotom od 11 do 16 sati