Preskočite na glavni sadržaj

Izložba Matka Mijića u Splitu

Zavod za Znanstveni i umjetnički rad, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u Splitu i Kulturna ustanova galerija Kula pozivaju na otvorenje  izložbe skulptura, slikoreljefa i crteža Matka Mijića, koja se otvara u Zavodu HAZU -Palača Milesi u Splitu, u petak, 21. studenoga, u 20 sati. Izložba ostaje otvorena do 21. prosinca.
vrijeme: 21.11.2014.
mjesto: Croatia
url: http://photographytraveltours.com/croatia/
Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga t'jela (In nova fert animus mutatas dicere formas / corpora) – početni je stih Ovidijevih Metamorfoza, možda najutjecajnijeg spjeva zapadne civilizacije. Skulpture, instalacije, slike i grafike s retrospektivne izložbe Matka Mijića mogli bismo shvatiti prvenstveno u ključu igara oblikovnih transformacija koje, kao i magnum opus latinskog pjesnika, također izmiču preciznijoj klasifikaciji. Konceptualnu poetiku što stoji iza ovih djela moguće je možda nazvati opsesivnom reifikacijom – opredmećivanjem apstraktnih osjećaja, razmišljanja i slutnji koje umjetnik ima pred svijetom i vremenom koji ga preplavljuju. Fascinantni objekti imaju poetsku sugestivnost koja se prevodi, katkad i protiv naše želje, u literarne, psihološko-duhovne, kulturno-ekološke termine... Svaki je predmet gotova cjelina: svi zajedno samo su krhotine neke fantomske stvarnosti iz koje su nestali glagoli.

Te stvari kojiput izgledaju kao da su same sebe oblikovale. Mnoge bi mogle biti nešto kao lost-and-found objekti, u potrazi za identitetom (po svemu sudeći zauvijek) izgubljenog zavičaja ili izgubljenih ljudskih veza. Djela ljudske ruke, u kontinuiranim kiparskim permutacijama, spajanjima, preklapanjima, rasjedima … žele se prikazati kao prirodni fakti, otisak neodređenog protoka vremena, možda i kao inkarnacija božanske volje. Pa ipak, deseci crteža i projekata svjedoče u kolikoj je mjeri i s koliko strpljivosti u ispitivanju granica vlastita eksperimentiranja umjetnik utemeljio svoje radove.

Kritika je, mora se priznati elokventno, ukazivala na 'bezvremeno transformiranu zavičajnost' i na igru sa svim pojmovima 'bogatog i raznorodnog nadrealističkog repertoara objekata'. Među hrvatskim kiparima nereprezentativnih poetika, koji svoje djelo vide s onu stranu mimeze, Matko Mijić postao je poznat po sebi svojstvenom, reklo bi se nemogućem, spoju simbolizma i esteticizma. Na ovoj se izložbi potvrđuje kao majstor raznovrsnih, sad i izrazito hibridnih umjetničkih metiera. Otud bismo (pogotovo sada kada nam je predstavio i niz slika gotovo neo-enformelske epiderme) predmete na 'Stolu – dok smo čekali' mogli mirne duše vidjeti i u ključu zaigrane spontane, podsvjesne fantazije, ponegdje blizu art bruta, ponegdje čak i trash arta.

U svakom slučaju – prateći datacije pojedinih djela – sve je očitije da se ti objekti sve češće čine neovisnima o ikakvoj primisli na moguću uporabnost (na koju aludiraju i brutalno joj proturječe), i neovisnima o predmetima stvorenim ljudskom rukom: podvrgnuti su zakonima svijeta stvari. Čitav procédé precizno analizira Ive Šimat Banov u monumentalnoj sintezi hrvatskog kiparstva zadnjih pola stoljeća (Naklada Ljevak 2014): “Ne dopuštajući da materijal sam sebe tematizira (poput Beuysa), Mijićeva alkemijska motivacija nastoji u predmete i oblike usaditi osjećaj mirne energije i njihove duhovne preobrazbe. Predmeti koje koristi umjetnik nalikuju viđenima, utilitarnima, ali i sadrže neki genetski poremećaj i funkcionalnu nejasnoću. Nastojeći poništiti ideju stvaranja i dovršavanja oblika, a istaknuti procese i nejasna značenja, radi djela koja u isti mah znače dezintegraciju i integraciju smisla. U običnim, do kraja istrošenim i dotrajalim stvarima, novim intervencijama vidi nešto tajanstveno i uznemirujuće.

Postoji lijepa genealoška linija Mijićeve umjetnosti: marljivost u radu – (a umjetnik ni u najvećim iskušenjima bolesti nije prestao raditi) – i fini protupomaci u oblikovnom variranju pojedinih konstrukata, pridonijeli su koherentnosti njegova opusa, sad već golemog i brojem radova i tematskim rasponom. Projekt koji Mijić već godinama razvija pod naslovom 'Stol – dok smo čekali' neobičan je 'work in progress'. Taj je stol, čini se, ako nije blasfemično reći, postavljen za umjetnikovu Posljednju večeru. Riječ je o neobičnim skulpturama, najčešće nalik sklopovima nađenih stvari, koje djeluju poput kiparskih spojeva, kao spašeni predmeti, objekti koji su na svojevrstan način izbavljeni i upravo sakralizirani rafiniranim, gotovo nevidljivim umjetničkim zahvatom. Mijić stvara pseudoutenzilije neke vlastite kiparske liturgije pune simboličkih dvosmislenosti. Premda ponegdje i zaiskri neka humorna nota, korodiranost tih predmeta nedvojbeno upućuje na pesimistički otklon u solipsizam. Neki od predmeta na stolu čine se parodijskim zrcalom izvorne funkcionalnosti. Ali, zanimljivo, ni kod kojega ne možemo uhvatiti pojam 'počela'.

Dojam izazvan izvornošću svakog od njih odgovara naglo, u dahu, stvorenim pjesničkim slikama koje nas vode višim stupnjevima apstrakcije, s onu stranu prikazivanja stvarnosti.  Joško Belamarić