Preskočite na glavni sadržaj

Izložba 'Doživljaji' Bojana Doleneca

U Galeriji Matice hrvatske, danas, 22. rujna, otvara se izložba slika pod nazivom 'Doživljaji' Bojana Doleneca.
vrijeme: 22.09.2014.
mjesto: Skopje, Macedonia
url: http://animaxskopjefest.mk/
U novom ciklusu slika Bojan Dolenec sustavno nastavlja razvijati ideju i temu svojih ranijih radova koji su intimne, autobiografske naravi, i čiji se motivi vezuju uz temu bolesti i njezina prevladavanja, no kroz vrlo intimne epizode suočavanja s (vlastitim) tijelom, on zapravo postavlja neke motivske i emotivne repere koji nam daju mogućnost općeg prepoznavanja i identifikacije.

Naime, tema epileptičnog napadaja mogla bi poslužiti kao opća metafora današnjeg svijeta i našeg reagiranja na mnoge situacije oko nas u kojima smo zaista bespomoćni i izgubljeni. Malo nam, također, ostaje prostora po pitanjima osobne / fizičke, mentalne i egzistencijalne slobode, i upravo na tom tragu možemo čitati kadrove slika u kojima su ljudi zatočeni i stiješnjeni u sobu, kuhinju, kupaonu ili čak ormar, vazu, vrećicu, televizor, stolnu lampu. Intimnost koju nam pruža vlastiti dom u njezinoj se negativnoj inverziji pretvara u ludu i kaotičnu, košmarnu mikrostvarnost i ponekad nepremostive mikroprostore tijela i duše. Aktovi lebde kao da su bez egzistencijalnog uporišta, često viseći poput stoke i oparene peradi koja čeka svoj red za.... (ne mogu to ni napisati).

U ovom slikarstvu, koje je svedeno na škrti raster crno/bijelo/sivih vizija - čime slikar pojačava kritički kontekst - možemo govoriti i o 'određenoj ikonologiji halucinantnih vizija' (Enes Quien), no one će nas na neki sasvim čudan način mentalno odvući prema ekspresivnom naturalizmu ilustracija Zlatka Kesera za Balade Petrice Kerempuha ili ishodištima našeg ekspresionizma i crno-bijelim grafikama Marijana Detonija, Vilka Gecana i Sergija Glumca. Element košmara i tjeskobe pretapa se u slikama sa satirično-karikaturalnim elementom, ali u promatraču jednako tako snažno budi emotivne reakcije koje nas asociraju na teme klinike, bolnice, ludnice i azila, kao značajnih motiva našeg ekspresionizma iz dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Ti su prostori jedanko tako okvir, poprište, pozornica i metafora za teme socijalne izolacije radi bolesti, u kojoj se čovjek osjeća sputan poput zatočene zvijeri, bez mnogo mogućnosti izlazâ.

Ipak, kao da smo bili propušteni kroz jedno snažno pikturalno-emotivno iskustvo, u nekoliko slika iz ove godine osjetit ćemo stvarnu lakoću fizičkog i egzistencijalnog lebdenja te nadu u zadobivanje kontrole nad vlastitim tijelom. Osobni prostor više nije doživljen neprijateljskim i prijetećim, on je ugodna čahura čije nas granice štite od vanjskog svijeta. Iva Körbler