Goran Škofić u Galeriji AŽ

U čemu je razlika između crnog ništa i bijelog ništa? Crno je vjerojatno efektnije, bijela slova na crnoj podlozi izgledaju kao da se već nešto dogodilo, dočim su crna na bijeloj  početno stanje, situacija bez tretmana. No, ukoliko je za bijelo na crnom potrebna neka akcija, to istodobno znači da za takvu akciju treba postojati razlog. U tom bi se smislu mogla pronaći razlika između crnog i bijelog ništa: od bijelog se kreće, a crno je već kontekst, ima svoje značenje. Dakako da su elementarne konotacije odavno izgubile značaj: bijelo – svjetlo, dan, život, dobro; crno – mrak, noć, smrt, loše; jer to, kao i sve ostalo odavno već (načelno, dakako, u korist crnog) prekriva dizajn: negativ je zanimljiviji od pozitiva, noćni klub od hotelske terase, ispad od svakodnevice, alternativa od standarda. Formalno gledajući, lakše je s crnim, već si u nečemu, staviš sitnicu i - riješeno. Ideološki također, tko danas izabire raj kao nekakvu platformu, presliku ili metaforu u čijem se kontekstu izražava.


U paklu si sigurniji, krećeš odozdo, štogod uhvatiš, već si u plusu. Osim što je s bijelim i izvedbeno teže, prekrivajući bilo što bijelom, sadržaj nestaje ali forma ostaje. Kad bi se, primjerice, Škofić obojao bijelom, vidjelo bi se Škofića obojana bijelom. Prekrivajući se crnom, eliminacija je potpuna, Škofića nema.

U izložbi 'Bijelo', prije četiri godine u Galeriji MK, Škofić kao jedinu činjenicu u bijeloj praznini predstavlja multipliciranog sebe (u crnom odijelu), karikaturalno propitujući identitet pa i intimni doživljaj pojedinca bez okoline. Danas, na Žitnjaku, u izložbi 'Crno' također nema okoline, no dojma sam da se radi o nečemu drugome. Ali ne baš o sasvim drugome, nego o nekakvom nastavku, slijedećoj etapi... (Pitam se što će budući Škofić predstaviti u izložbi 'Sivo'?)

Dakle, s obzirom da imamo jednog protagonista u kontekstu, pretpostavljam da se radi o temeljnom odnosu: ja – sve. U prvom slučaju, njegov se ja (crni lik u bijeloj praznini) ustanovljava, kao prvi čovjek u ničemu. Taj se ja sada performativnom akcijom ukida, no u tome i jest razlika, on se ne ukida, on se stapa. Preuzima boju onoga u čemu se nalazi, preuzima odgovornost za vlastitu inicijativu, ne da shvaća kako taj svijet u kojega je želio ući nije bijel nego crn, nego kakav god on bio, takav je kakav jest, a on je dio njega. Srećom, postoji mogućnost da  se ta akcija može fotogenično (čitaj duhovito) izvesti.
 
Pronašavši se u tom konglomeratu svega postojećeg, izdvaja pojedine, paradigmatske, detalje. Primjerice, audio video instalacijom postavljenom u južnom hodniku (izložba se, naime, prostire kroz cijelu zgradu bivše osnovne škole) ilustrira poziciju nulte točke (polazeći od toga da je osobni doživljaj pozicije svakoga od nas upravo na lokaciji zamišljena ishodišta). Energija (odnosno njena onomatopeja) dolazi s krajnje točke pretpostavljena pravca, približava se, prolazi kroz njega koji stoji na  sredini i svojim putem odlazi na drugu stranu gdje iščezava ili se pretvara u tko zna što.

Nadalje, on ostavlja stvarne tragove, ali nestaje u virtualnom prostoru. Poput nekakva suvremena Sizifa, neprestano pali svjetlo, odnosno žarulju, koja se sama gasi. Bijelo jest praznina, no crno nije ništavilo nego sveukupnost postojanja, kao što je crna zbroj svih boja. Nasuprot ulasku, oformljenju, identifikaciji, sada je cijeli kontekst, svi čimbenici, sve je ispunjeno do te mjere da postaje neprovidno. I teško ga je pomaknuti, nema druge nego uprijeti iz sve snage, tu ogromnu kuglu svega sa sviješću da se takav uzaludni pokušaj poduzima istodobno iz odgovornosti prema tome svemu i stoga što ustanovljenje sama sebe uključuje takvu akciju. Bijelo je prozirno a crno gusto, u podrumu je gužva, svi bi na vrh, trčeći ako je moguće, puzeći ako ne ide drugačije. Boris Greiner