Preskočite na glavni sadržaj

Retrospektiva Christiana Ludwiga Atterseea u Splitu

U Zavodu HAZU - Palača Milesi i galeriji Kula u Splitu, u utorak, 6. svibnja, s početkom u 20 sati, otvara se retrospektivna izložba austrijskog umjetnika Christiana Ludwiga Atterseea. Izložba se može razgledati do 7. lipnja.
vrijeme: 06.05.2014. 20,00
mjesto: Zagreb, Croatia
url: http://www.nsk.hr/
Atterseeova glavna djelatnost je slikanje, no, aktivan je i kao scenograf, glazbenik i pisac. Živi i djeluje u Beču, na Semmeringu, St. Martinu na rijeci Raab u Austriji te na španjolskom otoku Mallorci.

Attersee je rođen 1940. u Bratislavi kao Christian Ludwig. Obitelj se godinu dana prije kraja II. svjetskog rata seli u Gornju Austriju, gdje roditelji s dvojicom sinova povremeno žive u kućici na splavu na Dunavu. Već tijekom srednje škole, koju pohađa u Linzu na Dunavu, Attersee počinje pisati kratke romane, pjesme koje potom i sam uglazbljuje, crtati stripove i osmišljavati scenografije. Jednostrana gluhoća onemogućuje mu karijeru glazbenika i pjevača; Attersee ostaje autodidakt. Postaje strastven jedriličar i osvaja brojne međunarodne jedriličarske regate; teme kao što su voda i vrijeme nastavit će ga pratiti kroz njegovo slikarstvo.

Nakon završetka studija na Akademiji za primijenjenu umjetnost od 1957. do 1963. (diplomirao kod prof. Eduarda Bäumera) umjetnik 1966. uzima ime Attersee koje mu obilježava mladost, a koje poput promidžbenog logotipa upisuje na slike iz druge polovice šezdesetih godina. Zaigrana transkripcija svakodnevnih predmeta u umjetnički izričaj obogaćena je njihovim vraćanjem u 'realan' svakodnevni život, po čemu se razlikuje od većine umjetnika pop arta u koji se njegova djela ponekad svrstavaju.

Njegovi izumljeni predmeti nisu odraz artificijelne samosvrhe, nego su, štoviše, poveznica prema predmetu za svakodnevnu uporabu – kao na primjer Speisekugeln ili Attersteck. Dok akcionisti takoreći sipaju sol na otvorene rane trulog društvenog sustava, Attersee već tada nastoji pronaći prostranije svjetove u kojima se snagom mašte pojedinca crpe skriveni potencijali. Tema smrti, često prisutna kao glavni motiv austrijske umjetnosti, u Atterseeovu umjetnost nije mogla prodrijeti; njegova izvorna pokretačka snaga izričito je kreativna, nikada destruktivna.
Nakon jednogodišnjeg boravka u Berlinu od 1965. do 1966., tijekom kojeg zajedno s Gerhardom Rühmom dovršava knjigu Komm mit nach Österreich. Ein Führer durch Österreich für außerirdische Wesen (Pođi s nama u Austriju. Vodič kroz Austriju za vanzemaljce), Attersee svoje izumljene predmete počinje prenositi na slikarsko platno i papir.

Pritom dolazi do izražaja ono što potvrđuje Atterseeovu samobitnu ulogu u suvremenoj umjetnosti: više od djela kolega slikara i prijatelja okupljenih oko Bečkih akcionista na mladog Atterseea dojam ostavljaju članovi 'Bečke grupe', pjesnici Friedrich Achleitner, Konrad Bayer, H. C. Artmann, Gerhard Rühm i Oswald Wiener (tako na primjer iz kasnije suradnje s Günterom Brusom do 1981. nastaje više od 100 slika), čiji se strastveni odnos prema jeziku i njegovim stvaralačkim mogućnostima još i danas odražava ne samo u nazivima njegovih slika nego i u njegovom književnom stvaralaštvu.

U ciklusu fotografija nastalih između 1967. i 1972. Attersee se na slikama prezentira kao androgeno biće, simbolizirajući dvojnost muškarac - žena koja prebiva u svakom pojedincu; Attersee se po prvi puta bavi temom homoseksualnosti i njezinom tabuizacijom. Cikluse karakterizira izrazito narcistički obilježen pojam 'razaranja ljepote'; Attersee ljepotu ne definira samo kroz spolnost, on takoreći stavlja 'ljepotu na ljepotu' - kada se na primjer u pupoljcima cvijeća pojavljuju praščići. U ciklusu fotografija kao i u istovremeno nastalim grafikama, kolažima i slikama na platnu izumljeni predmeti ulaze u Atterseeov vizualni svijet.

Od ranih šezdesetih godina umjetnik svoje slike uglavnom sažima u cjeline: tako na primjer u Triebstör i Draufhausen (1976.-1977.) istražuje 'seksualnost slika' i varijabilnu strukturu tijela; Der Slawe ist die herrlichste Farbe (Slaven je najljepša boja) (1979.-1980.) kritičan je osvrt na temu rasizma; Jesus übt (Isus vježba) (1996.) bavi se temom krivnje u kršćanstvu. Određeni motivi prate Atterseea kroz njegovo cjelokupno dosadašnje stvaralaštvo, na primjer uloga žene u društvu.

Zadaća je umjetnika pronalaziti nove slobode - slobode koje uživaju njegova Eva, njegova Carmen kada prema svojim pravilima iznova stvaraju novi svijet. Nebo i voda odgovaraju muškarcu i ženi, prirodnim elementima; strukture moći valja preispitati i srušiti. Odnos prema sastavnicama koje obilježavaju svakodnevni život, kao što su religija ili rasizam, ali i hrana ili tobožnja prepuštenost čovjeka samom sebi, ulaze u Atterseeov vizualni svijet da bi se uvijek iznova preispitivali.

Erotika je za Atterseea najuzvišeniji oblik umjetnosti, ona je ujedno osnovni smisao njegovog umjetničkog izričaja - umjetnost je za njega oblik erotike.

I film, dakako, omogućuje Atterseeu da objedini svoje različite izričaje; tako 1969. nastaje film Gruß Attersee (Pozdrav Attersee) (režija: Rosemarie i Christoph Stenzel), koji kroz slike, akcije i tekstove opisuje Atterseeov svijet predmeta; Attersee u filmu pjeva svoju Atterseelied (Atterseeovu pjesmu).

Nakon još jednog boravka u Berlinu od 1971. do 1972. umjetnik prvi puta osmišljava scenografiju: kazališni komad Heathcotea Williamsa Wechselstrom/Gleichstrom (Izmjenična struja/istosmjerna struja) (režija: Wolfgang Bauer) premijerno je izveden 1973. u kazalištu Deutsches Schauspielhaus u Hamburgu. Atterseeovi radovi izloženi su 1975. na IX. Pariškom bijenalu, a dvije godine kasnije na izložbi documenta u Kasselu.

Nakon izrazito kreativnog razdoblja u Parizu od 1978. do 1979. slijedi produktivna jedriličarska i umjetnička faza povodom prijelaza Atlantskog oceana krajem 1979. godine tijekom koje nastaje ciklus 'Atlantik-Tage' (Atlantski dani).

Multitalent Attersee u prigodi izložbene turneje osvaja 1982. novi teren s prvom Attersee-Matinee (Atterseeova matineja), glazbenom matinejom koja se do 1984. održava svake godine u Bečkom muzeju 20. stoljeća. Slijede glazbeni nastupi: sam za klavirom, zajedno s jazz pjevačicom Christine Jones (1983.: CD Weihnacht zu zweit) [CD Božić u dvoje], s raznim glazbenicima (1985.: CD Atterseemusik, Lieder von Wetter und Liebe [CD Atterseeova glazba, Pjesme o vremenu i ljubavi], 1987.: CD Atterseezigeuner [CD Attersee cigani] u povodu izložbe u minhenskoj Galeriji Klewan ili 1988.: singl Rampi Rampi) te brojnim zaljubljenicima u umjetnost (1986. u povodu Linzer Ars Electronica Attersee und seine Freunde – rücksichtslose Unterhaltung [Attersee i njegovi prijatelji – bezobzirna zabava] s Gerhardom Rühmom, Oswaldom Wienerom, Hermannom Nitschom, Markusom Lüpertzom, Emmetom Williamsom i dr., 1995.: u povodu stote godišnjice amsterdamskog muzeja Stedelijk večer u Atterseeovoj režiji Maler-und Dichtermusik [Glazba slikara i pjesnika] s Markusom Lüpertzom, Hermannom Nitschom, Gerhardom Rühmom i dr.).

U 1984. Attersee predstavlja Austriju s jednim djelom na Venecijanskom bijenalu. 1986. dizajnira bečki Café Ring s Mürrisch liebt Gotik – Brauter’s Weg, ein Weisheiter - sitotisak velikog formata, posebno osmišljen za te prostore. U osamdesetim godinama Atterseeove slike postaju sve slikovitije, dok se grafički element svodi na igru crnih kontura. Sam Attersee smatra se jednim od osnivača novog figurativnog stila slikarstva od sredine sedamdesetih godina; njegov pristup temi usporediv je s onim njemačkih kolega Jörga Immendorffa ili Markusa Lüpertza. No, i ovdje svjetovi dijele ironičan, poetski, katkada razigran, no uvijek snažan slikovni jezik Atterseea i vrlo tvrde, formalno providnije Nijemce - stoga se Attersse ne može uvrstiti niti u jednu skupinu već ostaje samotnjak na europskoj slikarskoj sceni.

U okviru festivala Wiener Festwochen 1987. izvedene su tri jednočinke s Atterseeovom scenografijom: Sieben gegen Theben (Aischylos), Mauser (Heiner Müller) i Philotas (Gotthold Ephraim Lessing) (režija: Horst Zankl); produkciju kasnije preuzima Schauspiel Bonn. Za zabavni park Luna Luna Andréa Hellera Attersee slika prostrane pejzaže koji ukrašavaju velike ljuljačke u obliku lađe.

1990. i 1999 Attersee drži nastavu iz slikanja na Ljetnoj akademiji u Salzburgu .1990. izabran je za profesora na Visokoj školi za primijenjenu umjetnost (nastava iz eksperimentalnog dizajna), gdje do 2009. predaje slikarstvo, animirani film i tapiseriju. 1991. godina ponovno je obilježena Atterseeovim zanimanjem za primijenjenu umjetnost: u Bečkoj galeriji Heike Curtze izložene su tapiserije koje su prema dizajnu umjetnika ručno izvezene u Anatoliji (od kojih postoji ukupno 35), zajedno s biljnim vermutom pod nazivom Atterbitter čiji recept i ambalaža potječu od Atterseea.

Atterseeovo slikarsko oko očigledno je i u budućim scenografijama: za Bantam Eduarda Arroya, koje je 1993. izvedeno u muzeju Kunstsammlung Nordrhein-Westfahlen, Düsseldorf (režija: Herbert König) Attersee je dizajnirao scenografiju, pet oslikanih prostornih objekata od nazivom Boxerauge, koji se tijekom dana prikazuju kao prostorna instalacija. I scenografija za Mozartove jednočinke Bastien i Bastienne i Schauspieldirektor, 1993. (Schlosstheater Schönbrunn, režija: Nikolaus Windisch-Spoerk), operetu Johanna Straußa Šišmiš 1998. (Teatro da Trinidade, Lisabon u povodu otvorenja Svjetske izložbe), baletne izvedbe Petruschka Igora Strawinskog u 2005. u okviru Diaghilew večeri u Bečkog državnoj operi (koreografija: Renato Zanella) i Amadé, 2006. na beogradskom Madlenianumu (koreografija: Renato Zanella) odlikuju se velikodušnim, primarno slikarskim pristupom prostoru. Za kazalište u Bremenu Attersee je 2008. osmislio scenografiju i kostime za predstavu „Salome“ Richarda Straußa te je u suradnji sa Susanne Gauchel vodio režiju.    

Attersee se u devedesetima sve više okreće velikom formatu: za aulu Tehničkog sveučilišta u Grazu naslikao je 1993. sliku od četrdeset kvadratnih metara pod nazivom Wetterwand, a 1994. za protestantsku crkvu u Bad Füssingu ciklus monumentalnih slika na platnu. U 1996. u bečkoj Mariahilferstraße otvara se Atterseehaus sa zidnim mozaikom većim od sto kvadratnih metara koji je dizajnirao Attersee. 2006. bečki Ringturm, viši od sedamdeset metara, prekriven je Atterseeovom slikom s motivom Don Giovannija; godinu dana nakon toga dovršen je mozaik od 220 kvadratnih metara Reichtum Erde u Geološkom zavodu u Beču.

Ispreplitanje medija u svakom smislu trajna je umjetnikova težnja; osim bavljenja scenografijom i pronalaženja poetskih naziva za svoje slike, način ispunjenja svojih težnji za novim jezičnim kreacijama pronalazi u kratkoj prozi i pjesmama (npr. Münchhausenbuch, 1983.; Taulocke, 1992., najvažniji presjek kroz Atterseeovo pjesničko stvaralaštvo ili Die Fleischkonditorei, 1998). Korištenjem svojeg „Atterseesprache“ (Atterseeov jezik) (1998. CD Atterseesprache [Atterseeov jezik], u izvedbi Bernda Jescheka) u nazivima djela umjetnik podastire promatraču put kojim dopire do njegovih svjetova slika, istovremeno ga tjerajući da preispita vlastiti jezik i da preko vlastite jezične slike evocira pristup slikama.

Osim izložbi u najvažnijim izložbenim prostorima, prije svega europskim, Atterseea uvijek prate raznovrsne „Atterseeove produkcije“ u obliku svečanosti, matineja, koncerata i plesnih priredbi.

1997. umjetniku je dodijeljena Velika austrijska državna nagrada za umjetnost; 2004. dobiva uglednu njemačku nagradu Lovis Corinth, a 2005. Austrijski počasni križ za znanost i umjetnost, klasa I (Österreichische Ehrenkreuz für Wissenschaft und Kunst I. Klasse).
Autor: Michaela Pappernigg