U Galeriji Decumanus u Krku, od 9. travnja do 1. kolovoza, održava se projekt Linkin6 [art], koji kroz šest izložbi predstavlja platformu umrežavanja netradicionalnih, suvremenih izričaja u grafici, crtežu i slici.
vrijeme: 09.04.2014.
mjesto: Krk; Galerija Decumanus
Povezivanje [linking] sigurno možemo smatrati obrascem na kojeg neprestano nalijećemo. Unatoč činjenici što postojimo u prividno globaliziranom svijetu osjećam da povezivanje na bilo kojoj od fizičkih razina naše često zbunjujuće stvarnosti [nazovimo je zasad tako iako mi se čini da polako otkriva karakter iluzije] postaje sve teže, usudio bih se reći i neugodnije. Međutim, taj materijalni dio beskonačnog spektra zbilje, danas opterećen smetnjama koje nas sve intenzivnije pomiču s ionako zahtjevnog puta samospoznaje [kao jedinog preduvjeta samorealizacije] postaje sve nezahvalniji u materijaliziranju utopije bilo kojeg oblika socijalne interakcije.
Ovdje na raspolaganju ostaje tek Gombrichov model društvenog testa koji nas, kako bi minimalizirao zatečenost, priprema na egzistiranje u okolnostima čije su strane definirane nepreglednim morem naslijeđenih normi. Drugim riječima, relativno brzo spoznajemo kako sve naše postupke učiniti društveno prihvaćenim. Skeniranjem tako postavljene stvarnosti [još jednom podsjećam na Barkleyev idealizam], nameće se pitanje značenja i uloge individue, i to one povezane s antipodom čovjekove tjelesne biti. Ako prihvatimo Leibnizovu spoznaju, um, iz kojeg pretpostavimo navire individualnost [priča o sadržaju i fizičko tijelo [priča o formi] pokazuju različit ontološki status, odnosno jedno na drugo uzročno ne utječu. Prema tome, život naše nematerijalne, nefizičke biti teče usporedno s onim materijalne.
Prihvaćanjem ove dualističke vizije svijeta otvaraju se neslućene mogućnosti povezivanja mimo one naizgled nešto opipljivije, fizičke razine. Nije li stoga umjetnost, kao dijete čovjekovih mikrokozmičkih sila, jedan od gotovo idealanih motiva za spoznavanje metafizike povezivanja? Odgovor pozitivnog predznaka bio je dovoljan da se povežu individue koje dijele zajednički poriv; poriv za preciznim seciranjem, kako društvenih [socioloških i psiholoških] fenomena, tako i vlastitih introspektivnih akcija, koristeći, u naletu stvaralačkog poriva, širok spektar medija, posrednika. Iako ostajući, barem duhom, u polju jedne od najkontroverznijih likovnih disciplina - grafike.
Semiotika govori o kodu kao o znakovnom nizu koji upućuje na poruku. 'Hortikultura stanja 2' Melinde Kostelac nastavak je istraživanja slojevite vizualne komunikacije [kao spleta međusobno povezanih poruka] zasnovane na perceptivnim, ikonografskim i kodovima nesvjesnog, kako ih je jednom definirao Eco. Prvospomenuti uspostavlja uvjete zamjedbe, slijedeći odnose označenog i označitelja u ikoničkom znaku, dok potonji ukazuje na specifične psihološke situacije. Grafički listovi Melinde Kostelac, ako ih tako gledamo ili možda bolje rečeno čitamo, isprva otkrivaju splet apstratnih obrazaca dopunjenih riječju materijaliziranim impresijama, da bi nas rezultat aktiviranog sistema kodiranja [projiciranja], doveo do prepoznavanja autoričinog memorijskog idioma.
Fenomen transformacije tematizira i 'Mediologija' Igora Gržetića. No, dok grafički niz Melinde Kostelac govori u prilog transformiranju potaknutom čovjekovim misaonim mehanizmima [posredstvom kadrova koji potenciraju specifična značenja], računalno-grafički eksperimenti što ih združuje 'Mediologija' ukazuju na gotovo alkemijski karakter fizičke dimenzije koda [poruke]. Veći dio vizualnih jedinica samog postava nastao je agresivnom reciklažom internetskog [uglavnom kvazi-pornografskog] materijala, stapajući se potom u kaotične vizuale koji bivaju inputom za stvaranje novih zvučnih i jezičnih matrica [autorica potonjih je Vedrana Valenčić]. No unatoč različitom pojavnom karakteru tako formiranih poruka, isti im modul [subliminal], kao subjekt reciklaže, ako poslušamo Freuda, omogućuje prodor u [pod]svijest. I ovdje iznova otkrivamo transformaciju, i to onu promatrača uzrokovanu manipulacijom njegove [pod]svijesti, što još jednom aludira na skrivene potencijale spomenute drevne prakse.
Igranje porukom u fokusu je interesa i Emanuele Santini. Međutim u njezinom slučaju, grafike, crteži, kolažirane fotografije i ostali uglavnom intermedijalni, likovno-lingvistički, artefakti ['Mind eScapes'], podsjetnik su trenutaka osobne revizije. Demonstriranje pozicioniranja između dviju krajnosti [zajedništva i samoće; eksploatacije i intime; ekstrovertnosti i introvertnosti; prošlosti i sadašnjosti] te spoznaja da treniranjem vlastite imaginacije možemo prodrijeti u dotad nepoznato polje samospoznaje tek su neki od motiva iz pozamašnog korpusa autoričinog bijega u čistu introspekciju. Posebno intrigira želja da se već postojećim jezičnim modulima, dekontekstualizacijom, priskrbi nova značenja. Pretvarajući diskurzivni u metajezik.
Hvatanjem Tišine ['Tko je protjerao tišinu? Srca venu'], kao jedne od najprisutnijih segmenata čovjekove metafizičke biti, zaokupljen je Damir Babić. Svojim monokromnim ambijentima ukazuje na moguću posljedicu kontemplacije: shvaćanje kako je zamjedba svijeta, uglavnom opterećena gustom koncentracijom naših iskustava [o čemu potom ovise ideje, mišljenja i znanja], u dubokoj koliziji s onime što istinska [zen] pojavnost jest. Upravo Tišina, iz koje se budi potreba za samospoznajom, otvara mogućnost razbijanja debelih stjenka holograma i poticanja katarze nakon koje ostajemo sami sa stvarnošću; sami sa sobom.
O nešto drugačijem modelu napuštanja naslijeđenih obrazaca [manje metafizički], govore i 'Granice' Andree Staničić. Njezine doslikane računalne grafike i igranje kontekstom u formi fotografske instalacije upućuju na želju za dokidanjem pravila prostorvremena ili barem za njihovim drugačijim shvaćanjem. Niz gotovo minijaturnih prozora otvorenih prema horizontu, poput kakvog otisaka odrađene meditacije, ulaze u interijer galerije spretno manipulirajući dimenzijom prostora, dok beskrajni slijed zatvorenog kruga priziva negiranje dimenzije vremena. Zanemarivanjem upravo tih konstanti otvaraju se i druge alternative, pa tako i mogućnost preplitanja krajnosti koje prepoznajemo [ili barem tako mislimo] kao javno i intimno.
Eksperimenti Ive Gobić ['Geomorphs'] manipuliraju esencijom prirode koju možemo osjetiti u otiscima demonstracije njezinih sila bilo doslovnim prenošenjem segmenata površine stijena ili profinjenim reljefnim crtežima nastalim [režiranim] djelovanjem mora. Dio je to interesa usmjerenog ka otkrivanju, u isto vrijeme, stvaralačke i razaralačke snage prirode čiji su prepisani potencijali formirali talismane jedinstvenog koda. Primordijalna snaga iskorištenih elemenata [u ovom slučaju zemlje i vode] tako je još jednom postala žarištem inspiracije koja se dijelom prelila u ritual. Igor Gržetić
