Pravo na pristup kulturi

28. ožujka 2014., datum je koji će ostati upamćen kao dan kad se šira hrvatska javnost suočila s činjenicom da i slijepi, na svoj slijepi način,  gledaju filmove. Naime, tog petka je HRT na svom trećem programu po prvi puta u povijesti prikazao film koji je bio praćen naracijom za slijepe i slabovidne gledatelje.

Činjenica da je film Dejana Aćimovića Moram spavat' anđele prikazan zajedno s naracijom za slijepe, a u ovom slučaju i za gluhe, sama po sebi je senzacionalna, znajući koliko su naše javne institucije, a posebno HRT, otvorene i sklone radikalnijim potezima u rušenju barijera i direktnijem promoviranju inkluzivnih sadržaja. No moramo biti svjesni da s ovim događajem nismo otkrili toplu vodu, niti blizu. Topla voda teče u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugim zapadnim zemljama već desetljeće, dva. Adaptacija vizualnih kulturnih sadržaja slijepim i slabovidnim osobama u tim državama je toliko daleko otišla da se od naših javnih ustanova očekuje ubrzanje na Warp pogon. Isprike se ne bi smjele prihvaćati, desetljetna praksa u zapadnim zemljama postoji, tehnički uvjeti postoje, domaća praksa naracije se razvija, sve skupa nije skupo, a i probio se tvrdi HRT-ovski led. Sada je na nama slijepim i slabovidnim aktivistima da stisnemo do kraja i da priču oko adaptacije kulturnih i drugih vizualnih sadržaja postavimo na noge i da se priča s filma i TV-a, raširi po kazalištima, muzejima, galerijama, po čitavom prostoru kojega videći uzimaju zdravo za gotovo, a zaboravljaju da je jedna čitava društvena skupina za njega zakinuta, a ne mora biti.

Ostaje vidjeti kako će se stvar razvijati, a ja bih na ovom mjestu rezimirao kako smo došli do, nadam se, prijelomnog premijernog prikazivanja filma s naracijom za slijepe i slabovidne na HRT-u. Uz odlistavanje razvoja domaće priče, natuknut ću kakvi su standardi uspostavljeni u državama gdje prilagođavanje vizualnih sadržaja već neko vrijeme živi i prosperira.
Priča je počela 2005. godine na prvom ljetnom kampu kojega je Udruga Zamisli organizirala za svoje članove. Svi su bili pomalo iznenađeni kad je slijepa članica udruge Otilija, kao nešto što bi željela da se promijeni u njenom životu, izjavila kako bi htjela samostalno i neovisno ići u kino, a ne da uvijek mora ići s osobom koja bi joj uživo šaputajući vršila naraciju filma, što je često izazivalo negodovanje neupućenih prisutnih kino posjetitelja.
Nije prošlo puno da ta zamisao prijeđe u konkretnu akciju. Prva projekcija kino filma s naracijom se održala 15. listopada iste godine, na Dan bijelog štapa, a metode su bile pionirske i, u pozitivnom smislu, improvizirane. Naraciju je uživo vršio, uz pomoć konferencijske opreme, Vlatko Brčić, prijatelj jednog člana udruge i prvi narator, a čast da bude prvi film prikazan s naracijom za slijepe u kinu imao je Oliver Twist redatelja Romana Polanskog. Kako je premijerna projekcija imala i svoj prigodničarski karakter, uz slijepe gledatelje, događaju su bili prisutni i razni uzvanici, među kojima je bio i redatelj Tomislav Žaja. On se obratio Udruzi Zamisli i ponudio svoje usluge u širenju i provedbi novopokrenutog projekta Slušam, dakle vidim. Sljedeća osoba koja je uskočila u priču bio je glumac Goran Grgić, a s njim smo dobili, pokazat će se, prvog pravog profi naratora. Vrlo brzo se krenulo s raspravama kako bi bilo najbolje pristupiti svima novoj problematici. Zaključeno je da naracija obavezno mora biti prije pripremljena i u studiju snimljena. Goran Grgić je angažirao mlade glumce i glumice koji su se za naraciju slijepima prakticirali tako što su zajedno sa slijepim osobama išli na kazališne predstave koje bi im uživo opisivali, pa se tako spontano otvorila priča i s adaptacijom kazališnih predstava za slijepe. Suočeni s činjenicom da je za strane filmove puno teže dobiti prava za prilagodbu slijepim i slabovidnim osobama, odlučeno je da se krene s domaćim filmovima. Prvi je prilagođen Pjevajte nešto ljubavno Gorana Kulenovića, a zatim Moram spavat' anđele.
Dok su se kod nas tek rađali prvi pokušaji naracije za slijepe, na razvijenom zapadu je stvar već bila uhodana, a naročito se to odnosilo na Veliku Britaniju, gdje su kina koja nude projekcije prilagođene slijepima bila sveprisutna pojava. Kupiš ulaznicu, zatražiš slušalice i gledaš film. BBC je na svom polju standardno predvodio akciju tako što je, koristeći se digitalnom tehnologijom, nudio za većinu sadržaja, koji nisu uživo snimljeni, opciju naracije za slijepe. Važni pomaci se događaju i kod ponuda stranih komercijalnih kabelskih televizija. Iako se za njih teško može reći da su se odjednom senzibilizirali za probleme slijepih i slabovidnih, sigurno je da su u prilagođavanju svoje ponude i toj društvenoj skupini, koja nije mala, primijetili komercijalnu korist.  
 
Na engleskom govornom području je trenutna situacija takva da se u dodatnim opcijama DVD ili Blu-ray main stream izdanja nalazi i opcija audio description. Jednako tako se daleko otišlo po pitanju adaptiranja kazališta i muzeja, od kojih je najviše napravio British museum, koji na svojim internetskim stranicama nudi mp3 file za preuzimanje s opisom svojih izložaka isključivo za slijepe i slabovidne.
Kao što sam već rekao svo to prilagođavanje je vrlo jednostavno provedivo i nije skupo. Potrebno je samo da svi osvijeste nužnost potrebe adaptiranja kulturnih sadržaja svima onima  koji nisu u stanju doživjeti ih na uobičajeni i većinski način. Važnost adaptacije je višestruka i višeznačna. Često me pitaju koja je uopće razlika između filma s naracijom za slijepe i slabovidne i radijskih sadržaja kao što su radio drame i radio dokumentarci. Što se tiče cjelovitosti doživljaja, radio drame i dokumentarci su bliži slijepima nego filmovi, pa makar bili najbolje opisani. Radijski program je oduvijek bio intimni prijatelj svih slijepih i to staro prijateljstvo bi se moralo nastaviti i razvijati. Nažalost, mračni oblaci su se nadvili nad govornim radio programom koji je u nas pred izumiranjem, ali to je tema za neki sljedeći tekst.

Ono što je važno i zašto je nužno raditi na prilagodbi filma i ostalih javnih kulturnih sadržaja je integrativni i inkluzivni karakter tih prilagodbi. Radijski program se uživa u svojoj privatnosti i živimo u vremenu kada takvi sadržaji ne prožimaju društvena strujanja kao što su to nekada činili i, unatoč svojoj kvaliteti, ne daju potreban obol smanjenju društvene getoizacije slijepih i slabovidnih. S druge strane, film i TV su toliko prisutni kao dio realnog  i fikcionalnog diskursa, da je za socijalnu interakciju i integraciju slijepih i slabovidnih, otvorena mogućnost involviranja od neprocjenjive važnosti.

Uostalom, nije potrebno posebno razglabati i teoretizirati kad je stvar i zakonski jasno postavljena. Prafraziram, svaki građanin ima pravo na pristup svim javnim kulturnim i drugim sadržajima, ako je taj pristup moguć i ostvariv. Nadam se da je i ovaj tekst mali prilog ukazivanju na to da je prilagodba javnih vizualnih sadržaja nužna, moguća i ostvariva.
 
Branimir Šutalo