Petar Dabac u Galeriji Academia Moderna

Pred nama je serija kompjuterski generiranih grafika nastalih 1999. i 2000. godine. Radio ih je Petar Dabac kao niz eksperimenata potaknutih pokušajem da na kompjutoru rekonstruira jedan svoj puno raniji fotogram koji je pretrpio nepopravljiva oštećenja. Nije mu uspjela restauracija bivšeg, ali mu se dogodila nova produkcija. Niz atraktivnih koloristički snažnih geometrijskih rastera veseli oko i oslobađa misao. No, veza je vidljiva. Zaigrani apstraktni motivi kao da pripadaju nevinijem vremenu. Opartističko titranje, euforična eksplozija snažnog kolora, jasna misao i kristalna struktura otkrivaju vrijeme kad utopija još nije potpuno nestala, kada je bilo nade za nas. Ukratko, ovdje je medij povukao misao!
I zaista, ova serija radova neodoljivo podsjeća na Petra Dabca dva desetljeća ranije. Pero pripada generaciji Nove umjetničke prakse sedamdesetih.  U duhu konceptualne i primarne umjetnosti oni rad grade iz znanja, iz predrasuda, iz konteksta. Ono što je specifično za to vrijeme je medij i njegova esencija kao gradivni materijal rada.
 
Kada sedamdesetih Petar Dabac radi Fotograme oni su rađeni bez fotoaparata pa ne postoji negativ i slika se ne multiplicira. U tom je vremenu vrlo slična grafička struktura proizvedena pokretom aparata za povećavanje na kojem je raster i filter. Aparat za povećavanje je zakretan ili pomican gore dolje po vertikalnoj osi. Dakle, slika proizlazi izravno iz formalnih osobina medija. Dabčevi fotogrami kroz svoj formalni raster, osnovne boje i sugerirani pokret razlažu ono što je fotografija u svojoj tehnološkoj biti. No istovremeno joj oduzimaju njezinu ključnu socijalnu osobinu, njezinu umnoživost. Umjetnost tog vremena zalaže se za drukčiji način razmišljanja, za instrumentalno mišljenje, za potpuno i snažno oblikovanje rada prije njegove realizacije. Tu je cijeli proces i koncipiranja i materijalizacije postao mentalni napor proizvodnje softwarea za njegovu realizaciju. Konzekvence događanja u sedamdesetima jasno su čitljive u radovima nastalima nekoliko desetljeća kasnije. Marina Viculin