Đuro Janeković / Hrvatski fotograf, europski umjetnik

Opus Đure Janekovića (1912.–1989.) donedavno je bio potpuna nepoznanica u korpusu hrvatske fotografije i predstavlja najznačajnije otkriće posljednjih godina koje izuzetno nadopunjava stilsku panoramu tridesetih. Izložba njegovih radova 2009. godine osvijetlila ga je kao jednog od rodonačelnika svih žanrova suvremene fotografije: angažirane umjetnosti, fotoreportaže, sportske moment fotografije i fotoreklame. Godine 1933. postao je jednim od prvih profesionalnih fotoreportera u Hrvatskoj te se priključuje i novoobnovljenom Fotoklubu, ali tek povremeno čini ustupke priklanjajući se prevladavajućoj klupskoj estetici. Sredinom 1935. fotografira duž cijeloga Jadrana; tako je nastalo i nekoliko razglednica i turističkih prospekata s primorskim motivima. Fotografije etnografske i pejzažne tematike snimljene su načinom koji je kasnije nazvan stilom Zagrebačke škole.

Svoj fotografski credo razvija slobodno u nadžanrovskom određenju, kroz širok raspon tema i vremenskih zadatosti. Preferirao je prizore iz svakodnevnog života simultano apsorbirajući avangardne ideje. Istraživanjem igre svjetla možda se najviše od svih hrvatskih fotografa približio estetici Nove objektivnosti. Jedinstvene su njegove noćne snimke Zagreba, vrlo često izrađene dugom ili dvostrukom ekspozicijom.

Janekovićeve fotografske perspektive i očišta posebno su intrigantni u korelaciji s onima Aleksandera Rodčenka s kojima su paralelni i po vremenu nastanka. Pogledi odozgo i odozdo, dijagonalne kompozicije pokazuju izuzetnu srodnost i zajednički senzibilitet dvojice autora.

Velika popularnost takozvanog žanra 'filma planine' (Bergfilm, Mountine film), utjecala je bitno i na reportažnu fotografiju, posebice onu vezanu za bijele sportove. Ove sklonosti prepoznajemo i u Janekovićevim reportažama. U najboljoj maniri njemačke fotografije toga vremena, njegove sportske fotografije mahom bilježe pokret. Rabi neuobičajene iskošene perspektive i uglove snimanja. Kao i Martin Munkacsy, koji je revolucionirao sportsku fotografiju, Janeković utjelovljuje esencijalne karakteristike i ukazuje na posebnu nadarenost za akciju i pokret hvatajući upravo izbačenu loptu, trkača u trenutku dolaska na ciljnu crtu, skakača u preskoku. Janeković objavljuje mnoštvo sportskih fotografija snimljenih na Sokolskim sletovima i inim natjecanjima. I sam sportaš, trči usporedo ili ispred natjecatelja – dakle i protagonisti i fotograf su u naglašenoj fizičkoj akciji – i postiže za onodobne tehničke mogućnosti začudne rezultate.

Idealizacija oslobođenog ljudskog tijela dominantna je kako u športu tako i u plesnoj umjetnosti. Škole suvremenog plesa i ritmike iz Europe prenose postulate zacrtane od Isadore Duncan, a naročito Rudolfa Labana koji tijelo i njegove mogućnosti promatra kao cjelinu, od lijepog držanja do psihologije pokreta. Janekovićevu fotografskom senzibilitetu odgovaraju ove teorije pa je revan kroničar i tog segmenta zagrebačkog kulturnog života. Iako snima i scenske nastupe bosonoge Mirjane Janeček i polaznica njezine Škole tjelesne kulture, preferira pogled „iza kulisa“, pa će tako zabilježiti opuštene scene iz garderobe HNK-a, braću Froman u neformalnom razgovoru na ulici… Kazališni milje mu je i inače blizak te ljude iz tih krugova snima u prirodnom okruženju njihovih stanova.

Iako se nije posebno bavio modnom fotografijom, uostalom taj žanr se u to doba nije još ni etablirao, iz njegovih fotografskih šetnji gradom uspostavlja se osobit pogled na odijevanje i na modu, iščitava se i rekonstruira način odijevanja njegovih suvremenika. Upravo sučeljavanjem likova različite staleške pripadnosti, 'damica i kumica', posebice u scenama s tržnica i sajmova, postiže duhovite dijaloge farsičkih aluzija i ritma komične replike, dojmljivo ocrtavajući civilizacijski okvir vremena.

Premda novinska fotografija diktira tematiku, Janekovićevo živo oko često otklanja kameru s općeg na posebno. Uočava segmente naizgled nevažnih predmeta i izdvaja ih iz cjeline. Detalji na fotografijama zadobivaju autonomiju izvan konteksta te dignitet koji sâm snimak izdiže na razinu umjetničkog djela. Privlače ga motivi poput farova automobila, dijelova broda, različitih strojeva, dalekovoda, antenskih stupova… Dodatnu težinu i važnost za aktualnost hrvatske fotografije dodaje činjenica da su ovi snimci bili reproducirani u tisku. Štoviše, ti radovi odražavaju autentične tendencije i sinkronizme s europskim dominantama u koje se ravnopravno ulančavaju, namećući nam prevrednovanje i aksiološku reviziju.
 
U prigodi izlaganja fotografija Đure Janekovića u Rimu nameće se analogija s jednom davno napisanom mišlju iz najslavnije hrvatske renesansne komedije – Dunda Maroja Marina Držića, koje se radnja odigrava u Rimu: 'Žene, para li vam ovo malo Mirakulo Rim iz Dubrovnika gledat?' Ovom izložbom publici se omogućuje pogled u obrnutom smjeru od Držićevog: iz Rima se može gledati prema drugoj obali Jadrana, i još dalje: na Zagreb iz 1930-ih. Marija Tonković